Srijeda
14.11.2018.

U tuđa četiri zida

naslov knjige Uspavanka autor Leïla Slimani
izdavač Fraktura godina izdanja 2018. prevoditelj Vlatka Tor (fra)



Extra_large_pariz
Pariz (Foto: looking4poetry / Flickr)
A+ A-
Zločin uvijek zahtijeva kaznu. Zločin je tu da bi bio kažnjen, osuđen od strane društva koje se zgraža, sankcioniran od strane institucija i države u koju su sve oči molećivo i s očekivanjem uprte, on traži da bude osvećen. A kad se kazna dogodi u svoj svojoj gnjusnoj i, na koncu, očekivanoj materijalizaciji, samo manjina počinje shvaćati kako je zločin mogao biti spriječen, dok je većina zapravo svo to vrijeme do same kulminacije, pa i nakon toga, ostala gluha na vrištanje tihih, mirnih i povučenih osoba iz naših života. Zato književna djela poput kultnog Zločina i kazne Dostojevskog daju glas upravo tim tihim pojedincima i pojedinkama te ostavljaju mogućnost osude, ali i razumijevanja njihovih postupaka.
 
Francuska autorica marokanskog porijekla Leïla Slimani inspiraciju za svoj nagrađivani roman iz 2016. Uspavanka crpi iz stvarnog zločina iz 2012. godine kad je u New Yorku dadilja kuhinjskim nožem usmrtila dvoje djece u dobi od dvije i šest godina, nakon čega je pokušala ubiti sebe, ali je preživjela. Roman nas odmah na početku odvodi na mjesto zločina s kojim se suočavamo kroz strašan prizor kojem svjedoče brojni susjedi i susjede, državni službenici, liječnici, šokirana majka... 
 
Kroz radnju romana pratimo tragičan glavni lik dadilje Louise, čije je "krhko i nježno tijelo krilo snagu diva". Louise se čini kao savršena dadilja, djeca je obožavaju, igra se s njima kao da je i sama dijete, priča im detaljne i uzbudljive priče, a kućanske poslove, kojih je sve više i više, obavlja bez pogovora i bez greške. Ona je "istovremeno nevidljiva i neophodna", "poput onih sjena u kazalištu koje u mraku pomiču dekor po pozornici", ona "diskretna i moćna, posluje iza kulisa". Gotovo cijeli život brinula se za djecu drugih ljudi, dok je vlastitu kćer zanemarila, kao što je često zanemarivala vlastitu sreću, ulaganje u sebe i svoje obrazovanje. Imala je kćer koju nije željela i koja ju je napustila, nasilnog i ogorčenog muža s kojim je bila u nesretnom braku, a kad je umro, ostavio joj je samo dugove, prekinute parnice i novčane probleme. 
 
Louise se zapošljava kao dadilja kod Myriam i Paula, bračnog para koji pripada srednjoj klasi i živi u malom pariškom stanu s dvoje djece. Zaposlili su Louise nakon što su shvatili kako im djeca ne donose samo sreću, nego su im i teret pri postizanju uspjeha u vlastitoj karijeri i pri ostvarivanju sreće i slobode. 
 
Prije dolaska Louise u njihov dom, Myriam je bila pod velikim pritiskom zbog nagomilanih obaveza s djecom, zapustila je samu sebe, nije se osjećala privlačnom, Paul joj nije pružao dovoljnu podršku u odgoju djece i njihovom braku. Uloga majke i supruge padala joj je sve teže i loše je utjecala na njezino psihofizičko stanje. Ubrzo nakon dolaska Louise, Myriam se ponovno posvetila želji da uspije kao strastvena odvjetnica, postala je zadovoljna i sigurna u sebe. Louise je Paulu također donijela olakšanje jer mu je uloga oca i muža uzimala puno truda i vremena, pa se sada napokon mogao baviti glazbom kako je htio, snimajući u studiju, tragajući za novim zvukovima i uživajući u tome. Među njima i dadiljom tako se stvorila određena mučna međuovisnost u kojoj su oni, koliko god vidjeli da im dadilja preuzima kontrolu nad životom i koliko god im ponekad bila smetnja, trebali njezinu prisutnost. 
 
S druge strane, Louise se grčevito hvatala za tu njihovu potrebu, imala je kontrolu nad djecom i njihovim stanom, iako je njezin privatni život bio potpuno opustošen. Nitko nije poznavao pravu Louise, niti je imao interesa da je upozna. Ona je svoj život živjela u domovima drugih, kroz život Myriam, Paula i njihove djece s kojom je možemo poistovjetiti. Louise je zapravo njihova lutka: vode je sa sobom na ljetovanje, pozivaju na večere s prijateljima, ali nikada je ne pitaju ništa o njezinom životu, niti ona ima što reći o tome. Ona samo stoji kao trofej najbolje dadilje, kao simbol njihovog sretnog i uspješnog života. 
 
Njihov način poimanja Louise vidimo i kroz odnos prema njezinu tijelu, koje je u Paulovim očima kao djetinje, koje on nije ni primjećivao. Vidio ju je kao "lutkicu" prema kojoj, kako radnja odmiče, osjeća sve veće gađenje. Iz ovog odnosa, u kojem Louise postaje 'nužno zlo', iščitavamo kompleksne društvene probleme koji se tiču potlačivanja radnica i zanemarivanja činjenice da su ravnopravna ljudska bića. 
 
Uspoređujući likove Myriam i Louise, shvaćamo da osjećaj manje vrijednosti i težina društvenih očekivanja nisu rezervirani ni za koga posebno, da iz različitih perspektiva možemo pronaći one akcente nezadovoljstva i teškog života pojedinaca i pojedinki. Ti odnosi raznolikih likova u romanu jako suptilno i kroz detalje njihove svakodnevice pokazuju da je svatko nesretan na svoj način i da se u svijetu nejednakosti svi bore za vlastiti opstanak. Ako odnos Myriam i Louise čitamo u ključu ženskog pitanja, a smatram da je to jako važno za ovaj roman, možemo vidjeti da su obje kao majke i supruge nesretne jer su na neki način podbacile u toj ulozi koja im je nametnuta.
 
Različite klasne, kulturne, rasne, spolne i religijske razlike izranjaju iz različitih likova, prostora Pariza i situacija u romanu: tu su prizori parkova s beskućnicima, skupi izlozi kojima se Louise divi, njezina siromašnija četvrt u kojoj izaziva čuđenje jer je bjelkinja, problemi s upisom djece u privatne škole, pa zbog financijskih teškoća moraju ići u državne škole u kojima su problematični imigranti itd. Dakle, svi likovi susreću se s nekim od društvenih problema bez obzira na svoju kulturnu pozadinu. 
 
Louise u ovom romanu ipak stoji kao simbol potlačenosti. Kroz njezin lik uspijevamo osjetiti bijedu i težinu života svih onih koji nisu imali šanse ostvariti uspjeh, financijsku stabilnost, obrazovanje, karijeru, sudjelovanje u visokoj kulturi, uživanje u čarima konzumerizma itd. Autorica njezinu društvenu degradiranost i različite oblike nejednakosti diskretno prikazuje kroz susrete s drugim likovima, npr. s Wafe, imigrantkinjom koju Louise upoznaje u dječjem parku, a koja se kasnije udaje da dobije francuske dokumente.
 
Napetost se u romanu postiže iščekivanjem zločina prikazanog na početku djela. To nam daje potpuno novu perspektivu iz koje promatramo likove, npr. na neki način sažalijevamo Myriam u trenucima dok se raduje svojoj djeci i mašta o budućnosti jer znamo da će njezina djeca biti mrtva, a ona bez sretne budućnosti. Kratke i efektne rečenice stvaraju dramatičnost, a razvoj ludila kod Louise gura nas da sve napetije čekamo njezin odgovor na trenutno stanje. 
 
Prema kraju romana pratimo kako savršena i nepogrešiva dadilja gubi kontrolu nad svojim životom, osjećajima, djecom i psihičkom stabilnošću. Iščekivanje se gradi kroz njezino sve gore psihičko stanje, uzrokovano financijskim problemima i strahom od gubitka posla. Louise kod čitateljica i čitatelja izaziva ljutnju jer nije preuzela kontrolu nad svojim životom dok je mogla, ali i suosjećanje jer je iskorištena, potlačena i nije imala priliku živjeti boljim životom za kojim žudi. 
 
Kroz cijeli roman, Louise je pasivan lik prema kojemu je život nepravedan i ona djeluje u sjeni tuđe sreće. Na kraju, dok zapravo čekamo da nešto napravi i da se osveti, ona postaje aktivni lik koji pod pritiskom društvene nepravde i nemoći čini stravičan zločin koji mi barem malo opravdavamo. Ono što nas sputava u potpunom opravdavanju čina je činjenica da je ubila nevinu djecu. Unatoč tome što postaje aktivan lik, pitamo se zašto onda nije ubila Paula i Myriam. Je li to zato što je to ubojstvo djece još veća kazna za roditelje ili zato jer ju je ipak, na koncu, njezino stanje dovelo do potpunog ludila i nemogućnosti rasuđivanja? 
 
Možemo se zapitati i zašto nije preuzela kontrolu nad svojim životom dok je mogla – ili to uopće nije mogla jer ju je društvo poguralo na dno? Ako govorimo o Louise kao o potlačenom liku bez glasa, rame uz rame s onima koji su iznimno nisko na društvenoj ljestvici, a to su djeca i radnice, možemo se referirati na esej Gayatri Spivak Mogu li podčinjeni govoriti? o glasu koji se uvijek daje odozgo onima koji su društveno niže rangirani, a koji uvijek ovisi o odnosima moći unutar kulture. Možda je upravo taj zločinački čin ubojstva glas koji je Louise cijelo vrijeme utišavala da bi ga na kraju pustila, ali ne više kao glas, nego kao krik zbog nepravde i želje za slobodom.

***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.