Srijeda
22.10.2008.

Začitavanje: 'Mondo i druge priče'




A+ A-

"Bilo je ugodno ovako drijemati, podno drveta što je snažno mirisalo, nedaleko od Kuće zlatne svjetlosti, okružen sa svih strana toplinom i spokojstvom, uz prodorno glasanje cvrčka što se svaki čas razlijegalo. Dok si spavao, Mondo, ti nisi bio tu. Otišao si nekamo, daleko od svoga tijela. Ostavio si svoje tijelo da spava na zemlji, na nekoliko metara od pošljunčanog puteljka, a ti si šalabazao negdje drugdje. To je ono čudno u svemu skupa. Tijelo ti je ostalo na zemlji i mirno disalo, vjetar je tjerao sjene oblaka preko tvog lica sklopljenih očiju. Tigrasti su ti komarci plesali oko obraza, crni mravi pretraživali odjeću i ruke. Večernji vjetar mrsio ti je pomalo kosu. Ali ti nisi bio tu. Ti si bio negdje drugdje, izgubio si se u toplom svjetlu kuće, u mirisu lovorova lišća, u vlazi što je izbijala iz busenja zemlje. Pauci su podrhtavali na svojoj niti jer su se u to doba budili. Stari daždevnjaci, crno-žuti, izvlačili su se iz svojih pukotina, penjali se po zidu kuće i gledali te mirujući, držeći se razmaknutim prstima na šapicama za zid. Svi su te gledali zato što su ti oči bile zatvorene. A negdje na drugom kraju vrta, između žbunja kupina i grma božikovine, blizu starog suhog čempresa, kukac-pilot neumorno je pilio, govorio ti, dozivao te. Ali ti ga nisi čuo, ti si nekamo daleko otišao." 

Kao i maleni skitnica Mondo iz istoimene pripovijetke, tako je ovogodišnji nobelovac Jean-Marie Gustave Le Clézio nomad, građanin svijeta koji živi na relaciji Nica - Mauricijus - New Mexico. Rođen u Nici, preselio se s obitelji u Nigeriju, gdje mu je otac radio kao kirurg u britanskoj vojsci. Studirao je književnost u Bristolu i Nici, a potom se odselio u SAD. Vojsku je služio na Tajlandu ali je, nakon što je prosvjedovao zbog tamošnje dječje prostitucije, prebačen u Meksiko. Početkom sedamdesetih živio je s indijanskim plemenom Embera-Wounaan u Panami.

'Mondo' i sestrinska mu pripovijetka 'Lullaby', te kratki 'Hazaran' priče su o djetinjstvu, nevinosti, putovanju, permanentnom bijegu. Mondo živi od dana do dana, bezbrižnim životom skitnice. Lullaby bježi iz škole. Junaci nas vode u svoje svjetove koji su unutar njih, teško dohvatljivi. Fabula je samo ljuštura oko koje se omotava neuhvatljivi ljudski duh. Njihovi se svjetovi isprepliću: Mondo u svojoj pripovijetki susreće Lullaby, junakinju druge pripovijetke. U obje pripovijetke postoji nekoliko istih ili sličnih mjesta koja stvaraju efekt već viđenog, pojačavajući eteričnost teksta. Oboje čeznu za prihvaćanjem, i maleni siromašak Mondo i bogata, ali usamljena Lullaby. Mondo čezne za toplinom koju traži od prolaznika u jednom malom primorskom gradiću, želeći da ga posvoje, a Lullaby čezne za svojim ocem, kojemu se iskreno povjerava u svojim pismima o bijegu. Idealni soundtrack za ovaj neoromantičarski diptih bio bi 'Save a Prayer' od Duran Duran.

Le Clézio današnju književnost naziva 'književnošću očaja', jer svijet ne može mijenjati (ako ga je ikad i mogla), nego samo registrirati političku impotenciju. Le Clézio piše o susretima civilizacija, sukobu duhovnosti i suvremenog industrijaliziranog društva koje potire religiju i duhovnost (Désert, 1980.)  Iako je po popularnosti na međunarodnoj razini daleko iza nekih svojih frankofonih sunarodnjaka, Le Clézio je svojom prozom o djetinjstvu stvorio emotivnu vezu sa svojim čitateljstvom, kakvu nisu uspjeli stvoriti primjerice hiperintelektualni samotni filozof Michel Tournier ili kroničar hladne i dekadentne suvremenosti Michel Houellebecq.


"Lullaby je osjećala kako joj se tijelo otvara, savim polagano, kao vrata, i čekala je kad će se pridružiti moru. Znala je da će to vidjeti, Uskoro, pa nije više ni na šta mislila, nije ništa drugo željela. Tijelo će joj ostati daleko otraga, bit će slično bijelim stupovima i ožbukanim zidovima, nepomično, nijemo (...) Tijelo joj nije ohladnjelo kao u mrtvaca u njihovim grobnicama. Svjetlost je i dalje prodirala do dna organa, do srži kostiju, a ona je imala istu temperatutu kao i zrak, poput guštera."


Le Clézio piše od svoje sedme, a prvi roman, Le Procès-Verbal, objavio je s dvadeset i tri, osvojivši za njega književnu nagradu Renaudot. Autor je brojnih kratkih priča, eseja, romana i nekoliko dječjih knjiga. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Le Clézio eksperimentira s jezikom i istražuje tematiku ludila. Kasnih sedamdesetih njegova književnost uplovljava u mirnije vode, teme su vezane uz djetinjstvo i putovanja, što privlači širu čitalačku publiku. Za roman Désert osvaja 1980. nagradu Paul Morand. U anketi iz 1994., objavljenoj u francuskom književnom časopisu Lire, Le Clézio je proglašen najvećim živućim piscem francuskog govornog područja.

Mondo i druge priče (Ceres, 1997.) jedino je Le Cléziovo djelo prevedeno na hrvatski, a Ceres uskoro planira izdati i njegovu knjigu intervjua Drugdje (Ailleurs, 1997.). Do tad Monda pokušajte iskopati u nekoj knjižari, knjižnici ili antikvarijatu. Naši istočni susjedi bili su nešto revniji u prevođenju Le Clézioa, pa osim Monda/Lullaby na srpskom možete pronaći još četiri djela: Zlatna ribica, Afrikanac, Groznica i Dijego i Frida.

Srđan Laterza

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.