Srijeda
13.04.2011.

Začitavanje: 'Sluškinjina priča'

naslov knjige Sluškinjina priča autor Margaret Atwood
izdavač Globus godina izdanja 1988. prevoditelj Nedeljka Paravić (eng)



Extra_large_handmaid_tale
Foto: Robert Couse-Baker / Flickr
A+ A-

Margaret Atwood proslavila se 1985. mračnom negativnom utopijom Sluškinjina priča. Djelo je odmah izazvalo niz polemika. Dok su ga jedni smatrali vrhunskom književnošću, drugi su mu pripisivali antikršćanske, anitiislamističke i anitfeminističke stavove, te mu prigovarali zbog odviše turobne atmosfere. Roman napadaju i danas, ali je vrijeme pokazalo kako se radi o iznimno vrijednoj knjizi. Sama je Atwood jednom objasnila kako Sluškinjina priča nije science fiction – jer tu nema čudovišta i svemirskih brodova – već speculative fiction – fikcija koja bi se doista mogla dogoditi. A to je ono što doista užasava u priči o Sluškinji koju zovu Fredova.

Sluškinje su, naime, jedna od socijalnih kategorija žena u Republici Gilead, državi uspostavljenoj pučem nakon neimenovane katastrofe na teritoriju bivšeg SAD-a. Glavna je karakteristika tog totalitarnog i vrlo tradicionalnog društva stroga podjela na muškarce i žene, pri čemu su žene potpuno podjarmljene. Žene se, prvenstveno prema socijalnom položaju, tj. bračim vezama, i plodnosti dijele na Supruge, Sluškinje, Marte, Tetke i Ekonosupruge. Supruge su žene visokih državnih dužnosnika, a kako su one mahom starije, Sluškinje su 'zadužene' za rađanje djece Zapovjednicima. Marte se brinu o Sluškinjama, a Tetke o kućanstvu. Ekonosupruge su pak supruge muškaraca slabijeg socijalnog položaja. Ni jedna kategorija žena ne smije se baviti nekim socijalnim aktivnostima, nego su sve na ovaj ili onaj način vezane uz kućanstvo. Kako se žene zapravo ne smatraju osobama, nemaju ni imena, nego ih zovu patronom onog Zapovjednika kojem 'pripadaju'. Tako je glavni lik romana, Sluškinja Fredova, žena tridesetih godina koja je 'dodijeljena' Fredovom kućanstvu. U takvim okolnostima ona naprosto pokušava preživjeti, no tijekom vremena u njoj se rađa pobuna prema svemu što je okružuje, tim više što saznaje za postojanje pokreta otpora Mayday

 

 

Sluškinjina priča ispričana je u 1. licu iz usta Fredove. Roman je dosta dugačak i razvija se u relativno sporom ritmu, što sve pridonosi dojmu osobnog pripovijedanja o svakodnevnici. Svakodnevni je život Fredove više nego užasavajući – ženama nije dozvoljeno ni birati vlastitu odjeću, jer nose uniforme, a kamoli čitati i obrazovati se! Nije, međutim, samo tema ovog romana duboko uznemirujuća nego je to i način na koji je napisan. Atwood, naime, koristi polagani ritam da bi stvorila neku vrst kafkijanske atmosfere; Fredova opisuje stravičan život koji vodi kao da se radi o najnormalnijoj stvari, tonom osobe pomirene sa životom. Užasavajući dojam postiže se još jednom posve formalnom pripovjednom tehnikom: flashbackovima u prošlom. Priču o svakodnevnici u Zapovjednikovom kućanstvu Fredova povremeno prekida malim 'skokovima u prošlost', u kojima se sjeća života prije Gileada: imala je muža i kćerkicu, s kojima je pokušala pobjeći neposredno prije puča, ali to im nije uspjelo. U tim se dijelovima – koji se uopće ne javljaju na početku romana, što će reći da se fabula i siže ne pokapaju – korijeni mogućnost otpora u Fredovoj. Ti flashbackovi predstavljaju sjećanja na život vrlo sličan onom koji danas vodimo mi čitatelji, pa to dodatno pojačava uznemirujući dojam.

Kako je sama Margaret Atwood izjavila u jednom intervjuu, Sluškinjina priča opisuje što se dešava kad se stavovi o ženama koje neki danas imaju naprosto izvedu do svojih logičkih konzekvencija. I to je zapravo krajnja točka užasa koji roman stvara: Gilead na neki način već postoji! S druge pak strane, sve dok postoje knjige poput ove i dok ih i žene i muškarci čitaju – Gilead je samo fikcija. Ali da bi doista i ostao fikcija, nužna je upravo – Sluškinjina priča.

Vesna Solar

S(uper) F(antastična) reading grupa: Sluškinjina priča

POVRATAK NA VRH STRANICE