Srijeda
07.01.2015.

Život kao puzzle

naslov knjige Život način uporabe autor Georges Perec
izdavač Meandarmedia (Zagreb) godina izdanja 2014. prevoditelj Vanda Mikšić (francuski)



Extra_large_tomasic_perec
A+ A-
Georges Perec: Život način uporabe (MeandarMedia, Zagreb, 2014.; S francuskog prevela Vanda Mikšić)
 
Ima pripovjednih tekstova koji manje ili više nalikuju stvarnom svijetu. To dopušta medij pripovjednog, jezik, koji ima ime za sve što postoji oko nas. U pripovijedanju se može biti manje ili više realan, detaljan, dug ili širok, ali negdje ipak postoje granice: zato književnost ne može (niti bi trebala) zahvatiti totalitet svijeta. To je kao kad promatramo neki filmski kadar: sve što vidimo vidi i kamera, no postoji li nešto izvan toga? Za kameru zasigurno ne, ali za gledatelja?
 
Slavni Život način uporabe francuskog autora Georgesa Pereca, kojemu je glavna strategija (naoko) baš to potčinjavanje punine svijeta svojim okvirima, u Francuskoj je objavljen još 1978. Perec je u to vrijeme bio u Oulipou, frankofonoj književnoj udruzi čiji su članovi svoja djela pisali prema samonametnutim formalnim ograničenjima (pa se, primjerice, u njegovu romanu Ispario niti jednom ne pojavljuje slovo e). Najpoznatiji je član Oulipoa Raymond Queneau, autor slavnih Stilskih vježbi, kojemu je Život i posvećen.
 
Motivski se sklop glavne (uvjetno rečeno) pripovjedne linije, a i kompozicije cijelog romana uopće, zrcali u fenomenu puzzlea. Glavni (uvjetno rečeno) lik romana Parcival Bartlebooth, bogati ostarjeli slikar-amater, ima samo jednu ambiciju: nanovo u cjelinu presložiti svaki od pejzaža što ih je naslikao na putovanjima, a koje je slao suradniku Gaspardu Winckleru na prekrojavanje i rezuckanje. 
 
Winckler i njegova supruga su od gotovih slika izrađivali puzzle, a po povratku s putovanja Bartlebooth je započeo fazu rekonstrukcije. Svaka je pojedina slika, nakon sklapanja u izvornik, uništena na mjestu nastanka. Time bi se završio Bartleboothov (ra)stvaralački projekt na razini priče, a na razini bi se diskursa dovršio roman. No Perec i ovdje iznenađuje...
 
U 'Preambuli' pripovjedač o puzzleu kaže: "...usprkos prividu to nije usamljenička igra: svaku kretnju koju učini slagač, izrađivač je već učinio prije njega; svaki komadić koji uzima, ponovo uzima, proučava, gladi, svaku intuiciju, svaku nadu, svako obeshrabrenje, odredio je, iskalkulirao, proučio onaj drugi." Tako su slagač i kreator analogni čitatelju i autoru, ali to je samo jedan od bogatih slojeva tumačenja koje roman nudi. Drugo je čitanje puzzlea kao metafore strukture, cjeline koja elementima daje pravo značenje jedino kad je i sama dovršena. 
 
U tom je smislu kompozicija romana puzzle jedne pariške zgrade u kojoj, među ostalima, žive i spomenuti par Winckler te Bartlebooth. Pripovjedač nastoji prikazati cijeli svijet te nastambe, pri čemu skače s kata na kat, u podrume i stubišta, zavirujući u lonce i pripovijedajući priče o sadašnjim i prošlim stanarima. Pritom se čini da bi svaka od njih mogla stajati samostalno, kao da je sama po sebi dovršena i zaokružena cjelina.
 
Međutim, pojedinačno čitana priča bi izgubila na umjetničkoj vrijednosti utoliko što ne bi sudjelovala u lucidnoj igri preslagivanja i nadogradnje na kojoj počiva roman. Zavidnom formalnom organizacijom (naoko partikularne priče iz jedne hipotetske zgrade) i ovećim dodatkom koji zauzima zadnjih stotinjak strana knjige (tlocrt, popis priča iz djela, indeks itd.), tekst nam nudi pregršt načina čitanja, obrtanja  i preskakivanja (u našim je književnostima, primjerice, takvo pisanje najradikalnije proveo Milorad Pavić svojim Hazarskim rečnikom). 
 
Što se stila tiče, Perec veliku pozornost posvećuje vizualnom (što neki kritičari nazivaju 'poetikom fotografije'), a to radi dvama manevrima: opisom i popisom. Kako bismo dobili živi dojam o načinu prezentacije u brojnim deskriptivnim dijelovima romana, zamislimo nekog pisca koji pogledom obuhvaća sve što se nalazi na njegovu stolu; potom detaljno opisuje svaki predmet, njegove fizičke osobine, položaj spram drugih predmeta i spram njegova očišta; kad je gotov s popisivanjem i kad se o ničemu nema ništa više reći, zabode se u povijest prethodno odabranog predmeta i krene pripovijedati. Pritom pazi da ne kaže ništa suvišno, da se motivi pojavljuju s razlogom, da mu ne ponestane pripovjednog materijala ili opisivačke predanosti; priče premrežuje predano i zabavno, kao da je slagalicu slagao već tisuću puta, i radi to sljedećih petstotinjak stranica.
 
Što je kompozicija vještije uređena, što su opisi detaljniji, popisi dulji, a dokumentaristički izvodi i citati vjerodostojniji, snažniji je paradoks koji tekst proizvodi. S jedne strane ostaje krajnje artificijelno (dakle, ne-prirodno, umjetno, vještački stvoreno) djelo koje nas svakom rečenicom upozorava na svoju ćud, a s druge nam strane prilazi dojam života koje nadaje: na čitatelju je samo da ga složi. 

Ivan Tomašić
foto: arhitektura Le Corbusiera (Francis Wu)
POVRATAK NA VRH STRANICE