Zec: Crna ti je Gora, Nikolaidise

Ante Perković-Šanpjer misli da je ovo super tekst i da ga morate pročitati. Odmah! N!

Large_193

Govoreći u terminima potrošačkog društva (a kako drukčije), svaki umjetnički proizvod (film/knjiga/pjesma i ini) trebao bi kod korisnika (gledatelja/čitatelja/slušatelja i inih) izazvati određenu reakciju.

Nivo te reakcije ne određuje kvalitetu samog djela, no definira cijenu.

U nekim slučajevima događa se i obrnuto, da cijena definira kvalitetu umjetničkog proizvoda u očima potencijalnog korisnika/kupca.

Reakcija na umjetnički proizvod ne pokazuje karakter tvorca istog (tvorac = umjetnik), nego otkriva karakter i prijemčivost korisnika. No, nedostatak bilo kakve reakcije, makar i alergijske, pokazuje ili nezainteresiranost tvorca/umjetnika za događaje u/oko njega ili nezainteresiranost suvremenog korisnika (retardiranog kretena) na bilo što, ako on od toga nema koristi.

Ovaj za mene pomalo netipičan uvod potreban je da bi vam moja reakcija na roman Mimesis i drugi skandali Andreja Nikolaidisa bila jasnija.

Prvo sam shvatio da je poglavljima davao naslove prema pjesmama, svojevrsni Soundtrack naslova. Opsovao sam oca i majku univerzalnosti ideja i prekrižio stavku 3 u mojoj maloj bilježnici.

Onda sam, čitajući tekst, postajao istovremeno sve ljući i sve rezigniraniji. Ako mislite da je to moguće.

Nikolaidis brutalno opisuje 'svoju' zemlju, rat, zločine, silovanja, ubojstva, nekulturu, nezainteresiranost, siromaštvo, surovost ljudi, pokvarenost vlasti i potpuni, potpuni mrak iz kojeg se ipak nazire izlaz, no ta 'mogućnost izlaza' dolazi od godina zatupljivanja i uvjeravanja da su društvo u kojem i ljudi kraj kojih živimo najbolji mogući u danoj situaciji (rat, neimaština, svi su protiv nas), i postaje skoro nedostižna.

U mojem umu nastao je klik, njegovu Crnu Goru zamijenio sam svojom Hrvatskom, Ulcinj bilo kojim gradom i činilo mi se da je najbolje rješenje pobjeći daleko, daleko od ovih ljudi i krajeva. Nakon toga sam gorko zaplakao, jer ni moja 'mogućnost izlaza' nije realna. I onda, a što drugo, upalio sam liniju i pustio si Smithse. Izlaz uvijek postoji, sve dok traju baterije u walkmanu ili ne nestane struje.

Ask me why, and I'll die
Oh, ask me why, and I'll die
And if you must, go to work - tomorrow
Well, if I were you I really wouldn't bother
For there are brighter sides to life
And I should know, because I've seen them
But not very often ...
Under the iron bridge we kissed
And although I ended up with sore lips
It just wasn't like the old days anymore
No, it wasn't like those days
Am I still ill ?
Oh ...
Oh, am I still ill ?
Oh ...