Zec: Dribljaj, mreža, gooool!

Kakve veze ima Handkeov šizofreni monter Joseph Bloch s euforično rjetkozubim i pijanim navijačem Ćirom?

Large_94

Jedna od veselijih uspomena iz djetinjstva (osim dogodovština vezanih uz seksualno sazrijevanje i prve dlake) su nogometne utakmice koje smo igrali u kvartu. Kako nijedna od tadašnjih gradskih struktura nije našla za shodno da nam napravi igralište, napravili smo ga sami. Tada, osamdeset i neke, brdo nije htjelo Muhamedu pa smo mi napravili svoje brdo.

(Danas bi to izgledalo ovako: ako neće brdo Muhamedu, Muhamed će prvo na bankomatu dići lovu, pa kupiti voznu kartu do brda, pa topološku, geografsku i povijesnu kartu brda i okolice, pa vidjeti smije li se uopće popeti na brdo ili je to neka zaštićena brdovito-nepenjačka zona, pa ako odgovorni kažu da nije, onda će ostaviti poruku poznatima da znaju gdje da ga traže ako se nešto dogodi, kupit će bon za mobitel, opremu, gojzerice, trenirku, kapu da ga štiti od sunca, uzeti vodu, sendviče i onda napokon krenuti.)

Golovi su bili drveni. Teško je bilo u šumi pronaći ravne komade za stative i prečku, tako da baš nisu bili najravniji, a nakon nekog vremena pustili su korijenje i lišće. To su valjda bili jedini golovi na svijetu koji su iz godine u godinu rasli. Igralište je bilo veliko koliko smo imali travnjaka i prostora, s jedne strane bilo je omeđeno nasipom, a s druge ogromnim stupom za struju. Najvažnije su se utakmice održavale nedjeljom, onda bi došli 'stariji' dečki pa bi to bile i malo ozbiljnije tekme. Povremeno bi pala i neka šora. Skupljali bi se i rijetki gledatelji koji bi obično stajali gore na nasipu. Struktura gledateljstva bila je otprilike ovakva: 30 % ostarjeli alkoholičari, 30 % Romi, a ostatak putnici namjernici, mlađi alkoholičari i lake žene.

Dvije stvari pamtim kao da su bile jučer. Pamtim jednu tekmu kad je netko od dečkiju onako punom nogom zapucao loptu na gol, promašio celi fudbal i gore na nasipu pogodio malu cigančicu koja je s mamom gledala utakmicu. Mama ju je podigla jer ju je lopta srušila i rekla: "Daj da ti vidim zube, ak ih je potrl ti bu nove kupil!" Nije joj bilo ništa, na sreću.

I drugo, pamtim jednog gledatelja kojeg su svi zvali Ćiro i koji je spadao u onu kategoriju ostarjelih alkoholičara i koji je uvijek navijao na isti način. Cijelo bi se vrijeme derao: "Dribljaj, mreža, gooooool!!!! Dribljaj, mreža, gooooool!!!! Dribljaj, mreža, gooooool!!!!"

Nisam razumio tu njegovu potrebu da s nama podijeli istu rečenicu ponovo i ponovo i ponovo sve dok nisam pročitao Strah golmana pred jedanaestercem Petera Handkea i onda povukao paralelu između Josepha Blocha, šizofreničnog montera i golmana koji si je umislio da je dobio otkaz i Ćire, euforičnog rjetkozubog pijanog navijača koji si je umislio da to što on govori nešto znači. Što ih, dakle, povezuje?

Joseph Bloch si je umislio da je dobio otkaz.
Ćiro ga je sigurno dobio, ali samo si je umislio da nije jer je tada bio mrtav pijan. Tako da je više puta ponovo otišao na posao i opet dobio otkaz.
Joseph Bloch je bio golman.
Ćiro je isto često branio. Većinom svoje udove od povreda, no ipak je uglavnom dobivao batine.
Joseph Bloch je bolovao od šizofrenije.
Ćiro bi bolovao od šizofrenije, ali su mamurluci bili jači pa šizofrenija nije imala šanse.
Joseph Bloch je imao opsesivnu potrebu imenovati stvari i događaje.
Ćiro je imao opsesivnu potrebu imenovati sve i svakoga. Obično sa "Ej ti, imaš kaj sitnog?".
Joseph Bloch je zadavio blagajnicu.
Ćiro je oženio švelju. Kako je u kućanstvu radila samo ona, bila mu je blagajnica. Nije ju zadavio, samo joj je život učinio besmislenim. Što je kudikamo gore.

Ćiro je, dakle, bio antijunak moje generacije, njegov alkoholom natopljeni glas silnim je ponavljanjima govorio ustvari "Nema smisla. Nema smisla. Nema smisla." Bio sam tad premlad da prepoznam tu skrivenu notu očaja u njegovom pištavom glasu, ali da sam kojim slučajem to prepoznao, došao bih do njega, stavio mu ruku na rame i rekao mu: "Ćiro, u redu je. Razumijem te. I ja patim. Čekam."

Ćiro bi mi vjerojatno opsovao i oca i mater i pokušao me zadaviti. Praktičnim egzistencijalizmom je teško vladati, ali za sve ostalo u životu vrijedi savjet koji sam ja toliko puta čuo od njega: "Dribljaj, mreža, gol!"

Do sljedeće utakmice, pozdrav iz zaleđa.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

10.04.2008