Zec: Funky junky

Jedan od naslova koje sam spomenuo u prethodnom tekstu i u međuvremenu pročitao bio je 'Junky' W.S.Burroughsa. Tata svih romana o narkomaniji.

Large_88

Pokojni W.S. Burroughs, ipak najpoznatiji po knjizi Goli ručak, u stvarnom je životu bio ovisnik, homoseksualac i ubojica vlastite supruge. Bitnik. Ne nužno tim redoslijedom, no redoslijed ne mijenja stanje stvari. Sve su njegove knjige poluautobiografske, a čovjek je stvarno imao što za ispričati, što ne mijenja činjenicu da je i dan danas mrtav. Što opet samo potkrepljuje moju tezu da dok si živ možeš biti i ovo i ono i ovakav i onakav, a kad si mrtav možeš biti samo mrtav. Ili pretvoreno u floskulu u rimi to zvuči "možeš biti kriv samo ako si živ".

Knjigu Junky najbolje je usporediti s crno-bijelim filmom. Tko još danas gleda crno-bijele filmove? Osim ako niste srednjoškolac pa morate po programu (vjerojatnije je da će vas natjerati na vjeronauku) ili ste daltonist pa vam je svejedno. Daltonist pesimist.

Istina je da su neki od najboljih filmova u povijesti filmografije crno-bijeli. Građanin Kane. Veliki diktator. Dr. Strangelove. Svi filmovi o šahu. Što opet ne mijenja činjenicu da, kad ih danas gleda, gledatelj se pita zašto plaća preskupu pretplatu da bi gledao film bez boje. No dobro, Schindlerova lista je noviji film koji je snimljen kao crno-bijeli (jedini kojeg se trenutno mogu sjetiti ) i kojeg si možete pogledati bez gornjih asocijacija.

Nakon pročitane Djeca s kolodvora Zoo, nakon Irwina Welsha i Trainspottinga, Porna i Acid housa, nakon Rekvijema za san Huberta Selbya, nakon Dnevnika jedne narkomanke nepoznate autorice pročitanog na netu i desetina drugih knjiga u kojima droga ima sporednu ulogu čini mi se da je Junky više svjedočanstvo onog vremena i onih ljudi, a manje knjiga koju bi trebalo preporučiti zbog uvjerljivosti opisa života ovisnika.

Ali zanimljivo je da nigdje nema samosažaljenja. "Narkoman sam," kaže Willie, pa šta. Kad je u krizi moli i preklinje, ako treba krade i prijeti, kad nije boli ga ona stvar. Ali nigdje ne optužuje nikoga za to što je ovisnik. Današnji bi narkomani odmah optužili roditelje i nedostatak ljubavi ili državu i nedostatak edukacije ili djevojku/dečka i nedostatak emocionalne sigurnosti ili slobodne zidare ili Jadranku K. ili već nekoga.

Ostatak priče je više manje jednak kao u svim tim svjedočanstvenim ovisničkim romanima, kako je kad počneš, kako se nabavlja, kako se navučeš, kako počneš dilati, kako te prvi put uhvate, kako se prvi put skidati, pa opet dilati, krasti ako treba, pa opet i u krug. Kad ovisnik piše o svojoj ovisnosti, onda on piše samo o tome. Nema nekog detaljnog oslikavanja društva, obitelji, bavljenja bilo čime osim ako ima nema veze s drogom. Samo droga, droga i droga.

Za kraj jedna anegdota s pitanjem. Jednom sam prilikom bio na koncertu na kojem su trebali nastupiti i Dino Dvornik i Majke. U jednom trenutku Dino je izašao na pozornicu i krenuo najavljivati Bareta i Majke, a oči su mu toliko sjajile da su dečki iz održavanja morali isključiti reflektore jer bi svi oslijepili. Onda se na scenu popeo Bare i pomogao Dini da prestane najavljivati Majke u produkciji beskonačne kokainske petlje. Pitanje za kraj, kad će više neko od njih dvojice izdati knjigu? Da ne čitamo više te Lane Biondić i te ostale na visokim petama.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

20.03.2008