Zec: Mandulacije

Prvo, zahvaljujem redakciji na pismu utjehe. Nakon što čovjeku izvade mandule samo ga nekoliko stvari može utješiti.

Large_91

Naprimjer, ogromne količine painkilera. Intravenozno. Nema veze što medicinska sestra ima brkove i sto kila samo u lijevom bedru; kad dolazi s injekcijom u ruci, uf al je zgodna.

Ili čepići za uši - ukoliko ste kao ja u sobi s gospodinom kojem su izvadili nosne polipe, u nosu ima ogromne tampone i hrče jače nego što ja mogu pojačati mp3 player, a da si trajno ne oštetim sluh. Jer njegovo je hrkanje poput onog svrdla što ga je Roman Abramovič kupio da bi njime napravio tunel između Rusije i Amerike, prolazi kroz sve slojeve.

Ili redakcijsko pismo utjehe. Kojeg mogu pročitati više puta, blago meni. Kako je samo na netu ne mogu si s njim čak niti .....

Draga redakcijo, puno hvala, ali drugi puta pošaljite nekakve tablete. Ili novce. Ili zgodnu medicinsku sestru s novcima i tabletama. I ako budete dolazili u Stubičke, javite se. Organizirati ću vam veseli doček s pucnjavama, eksplozijama i to. Obično bude i ranjenih na takvim veselicama, blago nama. Svirat će poznati Korade bend. Kak i navek.

Vratimo se mi na knjige koje sam pročitao. U bolnicu sam si uzeo Kratku povijest svega Kena Wilbera. Nije mi baš sjela uz užasne bolove nakon što su moje mandule bile prisiljene napustiti svoje boravište i naravno da se nisu mirno predale, bilo je krvi i svega . Bili su to Bonnie i Clyde svijeta mandula. Spremio sam je u ormar uz napomenu "Nikako za bolnicu". Uzeti filozofa u bolnicu, pa to je kao da uzmeš egzistencijalista na samotni odmor u svjetioniku. Krivo, apsolutno krivo.

Naravno da nisam uzeo samo jednu knjigu, jedna knjiga mi je i za zahod premalo. Koliko košta gram Marijane Ogreste bio je moj izbor broj dva. Storije o ovome ili onome, protkane crnim humorom i zamalo obaveznim, ili bar kurtoaznim, spominjanjem droge ili alkohola. Sve u svrhu priče, jasno, no već mi je dosta svih tih likova koji pod obavezno moraju popušiti joint ili popiti piće, dva, deset. Dajte mi nekog trijeznog i veselog i punog života, dosta mi je ovih rođenih gubitnika. Pa nije valjda da više nitko ne može napisati priču ako glavni lik ne pije, ne puši travu ili je tragično nesretan?

Kad je jedna od sestara došla da mi izmjeri temperaturu, uzela je knjigu u ruku, pročitala naslov i pogledala me širom otvorenih očiju. Kako ja nisam mogao govoriti, naravno da nisam rekao ništa. Kasnije sam iz pričanja susjeda iz pokrajnje sobe (koje sam prisluškivao na zahodu) saznao da imamo narkomana na odjelu. Baš me zanima tko je, sigurno onaj osamdesetgodišnji brko iz sobe br. 5. Izgleda kao ostarjeli diler i stalno hoda okolo i zapitkuje "Treba li vam što? Trebate li pomoć? Da otvorim prozore? Zatvorim vrata?". Ma nemoj, dileru nijedan, nitko više nikome ne pomaže iz dobrote duše. Prvo zatvaraš vrata, a onda mi nudiš heroin, stara priča. Koliko je ljudi tako postalo ovisno, a prvo su im samo ljubazno zatvorili vrata. Kako ništa nisam mogao reći, i dalje sam šutio. Ali onako značajno.

Ta Marijana na slici uopće ne izgleda loše. Onako je, zgodničava. A pošto je iz Dubrovnika, sigurno je i visoka. Takve su joj na kraju krajeve i priče. Zgodničave. Visoke. I iz Dubrovnika. Na knjigu sam napisao napomenu "Nije loše, poslati autorici čokoladu."

I tako, sad ležim doma u krevetu i dalje u bolovima. Jedem samo čokolešnik, pijem samo čaj, čitam novine. Do sljedećeg operativnog zahvata, pozdrav iz Zagorja!

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

03.04.2008