Zec: Ministrica boli

Te 1991. godine kad se raspala Jugoslavija ja sam imao šesnaest godina. Dubravka Ugrešić je imala četrdeset i dvije.

Large_165

Mogao sam tada biti njezin sin. Da slučajno nisam sin svoje majke.

Njezina knjiga Ministarstvo boli stoji na policama ovog novog i onog prijašnjeg starog stana od 13.5.2004. Datum je točan, jer je na knjizi posveta, tad je gostovala u jednoj knjižari u Varaždinu i moja supruga je bila tamo, kupila je knjigu i dobila je tu posvetu. SrdačnoY-onki, X-iju i kćerki od D. Ugrešić. Srdačno u tom agregatnom stanju znači manje od letimičnog pogleda prolaznika kojeg nikad više nećete vidjeti.

Stajala je na polici četiri pune godine a da je ja, koji u trenucima dosade čitam i deklaracije na šamponima, nisam uzeo u ruke i pročitao. To je zanimljiv podatak, za kojeg još nisam siguran ima li kakvo značenje ili nema.

Glavni je lik roman profesorica Lucić koja zajedno s mužem Goranom pobjegne iz raspadajuće Jugoslavije u Njemačku, a onda oni pobjegnu jedan od drugog. On u Japan, ona u Nizozemsku, u Amsterdam, na poziv poznanice da na amsterdamskoj slavistici dva semestra predaje servo-kroatich. Učenici su joj emigranti sa svih strana, Jugoslavija u malom. No, iako je od rata pobjegla ne uspijeva pobjeći i od nostalgije i želje za povratkom. Samo, problem je što je, kao što kaže jedan od njenih studenata, "ostanak poraz, a povratak smrt".

Znalački, insajderski opisana nostalgija kombinirana s tugom i ponekim opisom Amsterdama proteže se na 306 strana, od kojih je nekoliko utrošeno samo na nabrajanja jugoslavenskih 'proizvoda' koji ostaju u sjećanju svakom tko tamo više ne živi. Slet za Titov rođendan, pony bicikl, burek i baklava, rezanci s makom, kiki bomboni, prženje kave kod kuće, redovi pred dućanima, crno bijeli televizor s plastičnim filterom koji je davao efekt boja, fićo, školske čajanke, bosanski lonac, sladoled kod šiptara, 'Vlak bez voznog reda', omladinske radne akcije, bratstvo i jedinstvo, traperice iz Trsta, napolitanke, makedonski ajvar i minas kava, redukcije struje, parni i neparni brojevi na registracijama, muzički tobogan i Branko Kockica, crtići u 7:15, šećer natopljen vodom na velikoj šniti kruha, dućani s pultom iza kojeg je prodavačica u borosanama, Politikin zabavnik, gledanje 'Boljeg života' itd..... Za potpuniji opis posjetiti www.leksikon-yu-mitologije.

Ja, ja se još uvijek sjećam početnice za prvi razred osnovne škole. Iz nje su se učila slova, a svako je slovo bilo vezano uz neki junački događaj partizanske borbe protiv fašizma ili druga Tita ili tako nešto. Još uvijek znam tekst pjesme na zadnjoj strani koja počinje sa "Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne, idu čete partizana, slavu borbe pronose" koju sam ponosno pjevao i sanjao o karijeri partizana na kojeg bi svi bili ponosni.

Od moje karijere partizana ništa, nitko više ne treba junake. No, ako netko slučajno ipak treba hrabrog partizana, za nošenje ormara ili skidanje zavjesa, nek' mi se slobodno javi. Ako budem slobodan, pri novcu i vremenu, dobro raspoložen i zdrav, sigurno ću doći.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

13.11.2008