Zec: Nedjeljni neprijatelj

Umjesto nekih knjiga, bolje je posegnuti za flašom rakije. Jer utjehe nema u vodi...

Large_247

Ponekad, nošen nekakvim neobjašnjivim optimizmom posegnem za jednim od domaćih naslova i očekujem, hmmm, očekujem ako ništa drugo onda nekoliko sati zabave i slatki zaborav. Nešto slično kao kod alkohola, samo bez troškova, bez mamurluka, hemeroida, smrdljivog daha i rupa u sjećanju. I bez onog 'Never more!'.

Ovaj put sam posegnuo za romanom Nedjeljni prijatelj Jurice Pavičića (izdan 2000. godine). U ovom slučaju, taj nedeljni prijatelj od kojeg sam očekivao da bude beskompromisan kao Clint Eastwood u Dobar, loš, zao i jednim metkom sredi i hulju i nedeljnu omču dosade, ispao je frajer u sivom konfekcijskom odijelu koji u umornom osmijehu pokazuje samo želju da se zavuče u krevet i da se stvari riješe same od sebe.

Radnja je tipična za tranzicijsku državu i vremenski je usklađena, logična i 'obrtnički' dobro izvedena. I taj obrtničko-spisateljski knowhow je sve dobro od ovog romana.
Pokretač priče su ubojstva koja izgledaju kao djelo religioznog fanatika (što i jesu) koji prati tekstove u lokalnim novinama i ubija glavne aktere. Te tekstove piše ostarjeli i nepodobni novinar Zelinić kojem su kao kost dali rubriku 'Nedeljni prijatelj' u kojoj odgovara na izmišljena pisma čitatelja i napada lokalne tajkune. On se spetlja a mladom narkomankom koja na kraju bude ubijena i bude jedina besmislena žrtva (osim ako niste pristalice one da sve narkomane treba streljati).

Ubojica reliogiozni fanatik je ustvari bivši branitelj kojim se vješto manipulira, a ubojstva su financijski motivirana i sa političkom pozadinom. Svemu je razlog davanje koncesije na slobodnu zonu Vodno, a cijelu priču iz pozadine vodi misteriozan lik zvan Pročelnik. Policijski inspektor Barbir (razveden, dvoje djece koje rijetko viđa i još manje razumije) pokušava riješiti ta ubojstva po svaku cijenu, ali u taj slučaj upleće se novinarka koja se spetlja sa inspektorom, te on dobija razlog da ipak ne ide do kraja. Aj,aj,aj, Karmela!

Likovi su plošni i loše profilirani. Naprimjer, Pročelnik se samo spominje tim nadimkom, niti u jednom trenutku autor ne ulazi u građenje njegovog lika i logike njegovih postupaka, bez obzira što on vodi čitavu predstavu. Ili, inspektor Barbir je razveden i taj podatak utječe na mnoge njegove postupke, ali autor detaljnije prilazi tom problemu samo u dva navrata, kada inspektor provodi vrijeme sa svoja dva klinca i potencira nerazumijevanje i na kraju romana, kada mu bivša supruga Dunja daje do znanja da joj je drago da napokon ima nekoga. I tako dalje i tako dalje. Uglavnom, postupci nisu praćeni psihološkim portretiranjem likova.

Drugo, radnja je dobro postavljena, ali je prelako čitljiva. Nema napetosti, nema uzbuđenja. Odmah znaš tko je ubojica, i odmah znaš da na kraju ubojica sigurno neće biti osuđen. Čak i ako je autor htio da radnja bude takva i da čitatelj shvati da mu je važno pokazati tu političko-socijalnu komponentu, nejednakost, pasivnost, korumpiranost, nedostatak nade, bezizlaznost situacije, u tom slučaju više je pažnje trebao dati detaljima a ne skakati s događaja na događaja, misleći valjda da ako stvari ne stanu, ako radnja ne stane, da niti čitatelj neće stati.

No, da završimo sa ovom pričom. Nakon nedeljnog ručka kada zavaljeni na olinjali kauč lagano otpuhujete vrući zrak prema stropu, razmišljate o svinjskoj gripi, kravljem ludilu, majmunskom poslu i slonovskoj dosadi, nemojte posegnuti za Nedeljnim prijateljem.
Posegnite rađe za flašom rakije. Jer utjehe nema u vodi.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

30.04.2009