Zec: Povijest svijeta - zatvaranje poglavlja

Što bi bilo da se Julian Barnes rodio u nekoj hrvatskoj vuko*ebini, od roditelja sa završenom večernjom školom...

Large_180

Da se Julian Barnes kojim slučajem nije rodio u Leicesteru, gdje je bio i biološki začet i kasnije odgojen od roditelja, nastavnika francuskog, nego u nekoj hrvatskoj vukojebini, od roditelja sa završenom večernjom školom i strelovitim usponom u lokalnom OUR-u ( punim dobrih namjera i planova za svoje čedo, moram dodati), roman Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja izgledao bi potpuno drugačije i apsolutno neprepoznatljivo.

Totalno drugačije ne osigurava totalno neprepoznatljivo, ako ste se slučajno pitali o smislu prethodne rečenice. Na primjer, pregršt plastičnih operacija može učiniti da izgledate potpuno drugačije, ali ne i neprepoznatljivo. Sjetite se Michael Jacksona, i moja će teza biti potvrđena na svakom sudu, uključujući i onaj Posljednji.

Prvo poglavlje, Slijepi putnik - priča o Potopu iz vizure drvotoča, ne bi se previše promijenilo ukoliko bi ga napisao netko s ovih prostora. Taj mit je isti ili sličan kod većine naroda i vjeroispovijesti, tako da čak i geografsko, povijesno i čisto ljudsko smještanje pisca u balkansku vukojebinu tu priču ne može previše promijeniti. Možda bi na Arci bio nekakav par hrvatskih ovčara ili istarskih oštrodlakih goniča, i malo bi više životinja bilo pojedeno (pojebeno), ali to bi bilo to.

U drugom poglavlju, Posjetitelji, razlike bi bile već značajne. Na turističkom brodu koji plovi Sredozemljem i kojeg otimaju arapski fundamentalisti vodič i glavni animator ne bi bio karizmatični Englez, nego stameni Hrvat , putnici bi bili raznih nacionalnosti (isto), ali otmičari bi bili Slovenci.

Cijela ta papazjanija ne bi završila ubijanjem nekolicine taoca i kasnije svih otmičara uz pozadinsku pratnju tromog glasa glavnog vodiča kojeg su Arapi prijetnjom natjerali da putnicima objasni njihovu stranu priče i opravda buduća ubojstva, nego svađom Hrvata i Slovenaca nakon koje bi Hrvat goloruk pobacao sve slovenske otmičare u more (neke i do 50 metara daleko), poševio sve zgodne putnice svih nacionalnosti i time promovirao svoju zemlju u očima svijeta.

Ovdje svakako moram spomenuti da onih 50 metara koliko bi bacao otmičare još uvijek nije ni blizu svjetskog rekorda kojeg drži jednoruki i jednooki izraelski kuhar koji je finskog dislektičnog otmičara-patuljka zavitlao ravnih 83 metra.

Razlike bi u daljnjim poglavljima samo rasle i rasle, sve dok ih, u zadnjem poglavlju, San - koje oslikava komičnu viziju Raja temeljenu na našim sadašnjim vrijednostima, ne bi, začudo, potpuno nestalo. Kupnja, golf, seks, druženje sa slavnima i nepostojanje osjećaja krivnje, iste su želje ljudi tamo i tu. Samo, kao što to glavni lik kaže, 'Nakon nekog vremena, stalno dobivati ono što želiš postaje vrlo slično kao i nikad to ne dobiti'.

Ona polovica poglavlja u naslovu odnosi se na Umetak između 8. i 9. poglavlja. Umetak je o ljubavi i njega ne samo da se ne može mijenjati, njega se može samo drukčije napisati.

'Tako vam je i s ljubavlju. Moramo vjerovati u nju, ili smo izgubljeni. Možda je nećemo dobiti, ili ćemo je možda dobiti i otkriti da nas unesrećuje; i dalje moramo vjerovati u nju. U suprotnom se jednostavno predajemo povijesti svijeta i nečijoj tuđoj istini.'

I da ne zaboravim, na kraju knjige bi, umjesto napomene autora i sadržaja, stajao pripremljen popis poglavlja s praznom crtom na koju se može upisati 'zatvoreno'. Pa da i mi nešto zatvaramo, kad već svi zatvaraju. Poglavlja, ljude, već po potrebi.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

11.12.2008