Zec: Prodavaonica tajni

"Piši, piši. Na kraju, među tonama papira koje se odbace, jedan redak se može spasiti. (Možda.)", kaže Dino Buzzati, a Zec vodi u njegov dućan.

Large_199

1988. godine Bajaga i instruktori izdali su album naziva Prodavnica tajni. Ime albuma je, kaže sam Bajaga na ovom linku posuđeno od istoimene knjige pripovjedaka Dine Buzzatija, ali zbog zvučnosti imena, jer o nekakvoj povezanosti tekstova na albumu s pričama u knjizi nema govora.

2009. godine, 21 godinu poslije, moja dražesna supruga upušta se u razgovor o kvaliteti suvremene hrvatske književne produkcije sa Knjižničarem u našoj lokalnoj knjižnice gdje on i ona zaključuju sljedeće:
- u ovoj državi svi nešto pišu i svi nešto objavljuju,
- ogromna većina toga je sranje,
- nema više književnih veličina, pisaca poput Tolstoja, Dostojevskog, Hessea, Krleže, pisaca koji žele i imaju nešto za reći,
- ona je smršavila, a on je već dovoljno mršav.

Nakon toga on u razgovoru spominje Buzzatija kao neospornu književnu veličini u formi kratkih priča. Moja još uvijek dražesna supruga, sad već pola sata starija nego na početku razgovora, zainteresira se za dotičnog. Kasnije mi je priznala kako nikad nije čula za njega, pa sam ja raznježen priznao da niti ja nisam čuo za njega i kako sam potrošio božićnicu na bombone, čokolade i jaffa kekse. Policiji je ovaj put trebalo samo dvadeset minuta da stignu.

Knjižničar, unezvjeren od sreće zbog njezinog interesa odmah telefonski zove sve ogranke knjižnice da bi se pokojni Buzzati locirao. Pokojni Buzzati je naravno, ispod zemlje, što je u ovom slučaju podrum i to inkognito. Naime, Knjižničar traži Prodavnicu tajni, izdanje na ekavici, odgovorno tvrdeći da je taj prijevod puno bolji od trenutnog hrvatskog. Zbog toga prisiljen je tražiti Dina Bucatija. Naravno, Bucati je lociran, posuđen i trenutno čuči kod nas na stolu čekajući privremenu reinkarnaciju.

Pritisnut rokovima, opijen sokovima i oboružan olovkama i blokovima (zbog ozbiljnosti života prisiljen sam se okrenuti banalnostima poput rime), prianjam reinkarniranju Bucatija i njegove Prodavnice tajni. Nosim je na zahod. Na posao. Na spavanje. Priče su čudne, čine se tako banalne i jednostavne. Atmosfera je kafkijansko-borghesovska (tako kažu kritičari), a priče se temeljene na ispraznosti života. Život je prema Buzzatiju vrijeme u kojem stalno nešto čekamo, nešto što će nam promijeniti život, i onda shvatimo da je život prošao i da je jedino što ćemo još dočekati smrt. On sam nije poput svojih priča, bavi se novinarstvom, pisanjem, crtanjem stripova, ilustritanjem, planinarstvom...

Nešto više o Buzzatiju, ali i neke njegove kratke priče možete pročitati na Bucati, tko ga prati.

Ja ću si skuhati kavicu, sjesti i čekati, nešto će se sigurno dogoditi...

Spas
(La salvezza)

Piši, molim te. Samo dva retka, barem, i ako je duša snuždena i živci ti više ne mogu izdržati. Piši svaki dan. Stisnutih zuba, makar besmislene kretenarije, ali piši. Pisanje je jedna od najsmiješnijih i najpatetičnijih naših opsjena, obmana. Vjerujemo da činimo važnu stvar kada crtamo izvijene crne crte na bijelom papiru. Kako god da je to tvoj zanat, ti ga nisi izabrao, nego ti ga je kob nanijela, i samo to su vrata kroz koja možeš naći mogući spas. Piši, piši. Na kraju, među tonama papira koje se odbace, jedan redak se može spasiti. (Možda.)

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

22.01.2009