Zec: Stvarnosno mi te pun...

Dajte mi dobru ljubavnu priču, tragičan kraj i pouku koja će me pratiti kroz život. Živjeli romani u kojima se uopće ne spominje pi...!

Large_210

Dosta mi je te 'stvarnosne' proze.

Ne mogu više izdržati šutke kraj svih tih Perišića, Pilića, Bulića, Karakaša, Rudanice, Popovića, Šalkovića i gomile drugih koji misle da se već samo prepričavanjem nekakvih anegdota i zajebancija te nabrajanjem kemijskih sredstava koje su isprobali, izduvali, posnifali ili nekuda utaknuli može napisati dobra priča.

Jer to se naravno može (i neki od njih su to i uspjeli), samo što me sve to u kombinaciji s opisom pičaka koje su poševili i opskurnih mjesta na kojima su gurali svoje penise, svoje pimpije limpije, svoje 'alatke' u male, velike, mirišljave i smrdljive, smežurane i svilenkaste vagine te opisima nesretnih sudbina ratnika koji su prvo ostavili svoje novce lokalnoj kladionici da bi poslije svi ostavili njih i natjerali ih da si uglačanu cijev pištolja zabiju u nepce i kvrcnu prstom po obaraču, sve me to izluđuje.

Tjeraju me da uz opetovano preklinjanje života, sudbine i svih crkvenih velikodostojnika sjednem u svoju trinaest godina staru škodu i najvećom se brzinom (120 na sat ako imam povoljan vjetar u leđa i kvalitetno gorivo) zabijem u prvo veće drvo na koje naiđem.

Da ne bi bilo zabune, ja uopće ne tvrdim da su to loše priče, loši romani, loše knjige, ja samo odgovorno tvrdim da se meni od toga okreće želudac, pojavljuju se šumovi na srcu, slabi mi vid i klecaju mi noge.

Dijagnoza? Stvarnosni Weltschmerz?!?

Evo, baš sam sad pročitao Doggiestyle Zorana Pilića.

Priče su, kako se to kaže, stilski dotjerane, radnja ima svoju glavu i svoj rep, likovi nisu plošni i dovoljno su (koliko je to moguće u kratkim pričama) izgrađeni, dijalozi su pitki i uvjerljivi, autor je dovoljno iskusan i pametan da ne tupi s pričom i da je završi zadržavajući pažnju čitatelja i, kad se sve to zbroji, te priče ne mogu biti loše. Priča 'Devedesetih' je jedna od najboljih ratnih priča koje sam pročitao i rečenica 'Nemojte djeco, ako boga znate', zacvili tiho starica upotrebljena na pravom mjestu i u pravom kontekstu mi još uvijek odzvanja u glavi i izaziva knedlu u grlu.

E pa jebi ga, ni grah s zeljem nije loš, ali ako ga jedeš svaki dan nakon nekog vremena pun ti ga je kurac. I dalje je to grah sa zeljem, odlična klopa, no ti ga ne možeš ni vidjeti, a kamoli mirisati ili jesti.

Ili, ako malo protresemo naslov i priču koja govori o djevojci koja prevari svog mladića, a on uz pokoji šamar izvlači iz nje sve detalje, uključujući i pozu u kojoj se njih dvoje ševilo (doggiestyle, valjda jer nema eye contacta, samo pure sex, uf što govorim engleski), i veličinu uda kojeg je taj neko stavio u njegovu djevojku, ne mogu a da ne kažem: Pa mijenjajte onda poze, majku mu!! Doggiestyle je mrtav, živio misionarski, živio cuningulitis, živjeli romani u kojima se emocionalno pojavljuje kao jednakovrijedna varijabla, u kojima se pička uopće ne spominje, u kojima kladionice ne postoje, u kojima glavni likove ne šeću Ilicom i Mesničkom, ne ispijaju kave na Cvjetnom i ne gutaju 'bonbone'.

Jebo stvarnosnu prozu, dajte mi dobru staru ljubavnu priču, tragičan kraj i pouku koja će me pratiti kroz život. Postavite mi uzore, oživite mi ideale. Molio bih lijepo.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

12.02.2009