'Gorko, gorko': Noževima u patrijarhat

Poljska književnost kao da je polagano probudila (veće) zanimanje hrvatske publike otkako je jednoj od najznačajnijih suvremenih spisateljica, Olgi Tokarczuk, dodijeljena Nobelova nagrada, što je i rezultiralo porastom broja prijevoda njezinih djela na hrvatski jezik. Tokarczuk ovdje spominjem i jer me tekstovi nagrađivane spisateljice i novinarke Joanne Bator (pored novoprevedenog Gorko, gorko, našem je čitateljstvu dostupan i naslov Pješčana gora, također u prijevodu Mladena Martića) pomalo podsjećaju na njezine tekstove, a pritom mislim na problematiku patrijarhata koje se obje spisateljice u svome opusu bez imalo zadrške dotiču.

Bator u Gorko, gorko ispisuje jednu zaista opsežnu priču o četiri generacije žena, patchwork stilom, na koji se u knjizi i eksplicitno poziva, te tekstom obuhvaća povijest jedne pomalo neobične obitelji, sve od prabake Berte, pa do unuke Kaline koja ujedno i preuzima ulogu pripovjedačice. U prvom poglavlju naslovljenom „ja“ Bator ruši četvrti zid koristeći metajezik, te zapravo nagovještava narativne tehnike kojima će se pripovjedačica koristiti kako bi ispisala ovu neobičnu priču. Upravo se u tome poglavlju ona otkriva, govori od kuda je sve crpila informacije kako bi stvorila (i popunila i zakrpala) sliku svoje obiteljske priče, te govori kako joj je baš ta pozicija sveznajućeg pripovjedača zanimljiva jer, ne samo da nije poznavala povijest svoje obitelji, već nije ni poznavala pojedine osobe o kojima piše.

Kalina tako govori da je, primjerice, priča o prabaki Berti koja je od pripovjedačice najudaljenija, najsređenija iako naglašava kako bi mogla biti u potpunosti fiktivna. Pripovjedačica ulazi u dijalog s čitateljstvom te nagovještava kako su neki likovi o kojima će pisati potpuno izmišljeni, kao i pojedini događaji, govori kako će sama priča biti iznesena nelinearno, te kako će se rijetko i sama pojaviti u toj priči, nekada u trećem, a nekada u prvom licu. U tom se dijaloškom karakteru, autoreferencijalnosti, te u izmjenjivanju ich i er pozicije pripovjedačice otkriva i svojevrsna eksperimentalnost ovoga romana koja ipak ne prelazi u elitizam, već budi zanimanje svojim jednostavnim i tečnim jezikom, te mnogim nagovještajima buduće radnje.

U istome se poglavlju također otkrivaju natruhe feminističke ideje koje se kriju iza ovoga romana, te se referira na odsustvo muškaraca u ovoj obiteljskoj povijesti, ističe se kako je takva vrsta zapostavljanja pomalo čudna jer su se inače u literaturi ženski likovi zapostavljali. Bator time kao da komentira svjetski kanon u kojemu su žene bile pogurnute na margine teksta i skrivene u domicilnu sferu. Tim tradicionalnim zapostavljanjem ženskih likova mogli bismo objasniti suvremeni interes za ženske priče, pa je tako i ova priča o četiri generacije žena značajan doprinos ženskom pismu. Uz činjenicu da u središte romana postavlja ženske likove, u knjizi se pojavljuje čitav niz zanimljivih motiva, koje bismo s tom mogli dovesti u vezu. Iznesena su četiri različita ženska iskustva koja se tiču seksualnosti, majčinstva, njihove domicilne uloge, njihovi su međusobni odnosi potanko iznijansirani, a odnos majka-kćer je u samom središtu priče, što sve podriva patrijarhalni svijet kojim su okružene. Najviše je tradicionalno „ženskih“ motiva, sadržanih u odjeći i šminki, povezano s likom Kalinine majke Violette, junakinje mnogih ljubavnih katastrofa koja je po mnogočemu podudarna s Dubravkinom i našom Šteficom Cvek. Ona cijelo vrijeme sanjari, uglavnom o ljubavi, mijenja muškarce, gubi se u ljubićima i čita tabloide, kupuje, te na koncu stvara vlastite životne narative koje prilagođava ovisno o osobi s kojom razgovara.

Za priču su također važni i motivi hrane, ona se prvo javlja kao bitan element priče o prabaki Berti koja živi u svijetu mesnih prerađevina i kojoj je kuhanje jedna od glavnih zanimacija. Motiv hrane vezan je i uz ostale likove, a često se javlja i kao usporedba kojom Bator slikovitije dočarava priču, nerijetko izazivajući i smijeh. Taj motiv hrane pred sami kraj priče u potpunosti kulminira, te, apsolutno pomičući horizont čitateljskog očekivanja, eskalira u kanibalizam na koji se cijelo vrijeme insinuira.

Bator svoje feminističke noževe čitavim tekstom pažljivo oštri. Prvo, u liku Berte koja je jedina od četiri žene koja odrasta s ocem. Ona je personifikacija situacija u kojima su žene bile u prošlosti, pa tako skupa s njom strepimo kada ju otac bez njezina pristanka odluči dati za Nijemca jer u tome vidi vlastitu dobit. Ona je i prikaz vremena kada je glavno žensko postignuće bila upravo udaja, a glavni ženski zadatak skriven u kuhinji. Barbara je pak utjelovljenje vremena kada se nasilje u obitelji normaliziralo i opravdavalo, te o kojem se nije pričalo i na kojeg se slijepo zatvaralo oči. Ti su dijelovi romana ujedno i najpotresniji jer Bator sasvim eksplicitno opisuje fizičko nasilje te baš tu najsnažnije zadire u problematiku patrijarhata. Violetta je, s treće strane, prikaz svojevrsnog napretka, utoliko što je u njezino doba školovanje žena već bilo normalizirano, te zbog toga što se otvoreno može pričati o ženskoj seksualnosti, no ipak i ona osjeća pritisak odmahnuti glavom i samo se nasmijati na vulgarne šale.

Vrlo posebno mjesto u romanu zauzima i izostanak odnosa na relaciji majka-kćer koji se transgeneracijski ponavlja. Prabaka Berta odrasta bez majčinske figure koja umire pri porodu, dok je majka pak fizički prisutna u životima Barbare, Violette i Kaline, no u njihovim je životima ipak odsutna. Barbara, koja se, zbog izuzetne prisnosti s pripovjedačicom, nameće kao najzanimljiviji lik, prva je koja se udaljava od svoje kćeri Violette, koja se onda, ponavljajući ono što joj je kod Barbare smetalo, odmiče od svoje Kaline. Upravo takvo popunjava priče za pripovjedačicu ima i terapeutsku ulogu, jer ona time gotovo da oprašta, ili barem shvaća majčine, odnosno Violettine postupke. 

Bator otvara teške teme kao što su pitanja identiteta, (ne)pripadanja, zlostavljanja, i pritom ih sladi humorom i prepliće neobičnim događanjima. Ona roman tka obrascima žanrovske književnosti, na primjer, javljaju se elementi detektivskog romana, ljubića ili misterija. Radnju mjestimično razbija i pomalo bizarnim trenucima, a odlična i u održavanju interesa kod čitatelja, pa su tako kroz čitav roman protkani nagovještaji buduće radnje i pojedini misteriozni elementi, kao na primjer, najveći misterij, gdje je točno nestala baka Barbara, što samo budi nagon za daljnjim čitanjem. Spisateljica također zna i raznježiti čitatelja, pa je teško ostati ravnodušan kada Barbara kao dijete svoju hranu skriva po kutovima kuće, a kasnije i na tavanu, kao tajnu žrtvu svome bogu jer strepi za druge oko sebe, iako u toga boga možda ni ne vjeruje.

Bator ovu priču pripovijeda britkim jezikom i prepliće je humorom, nježnošću, pomalo iznenađujućim, a ponekad i  teškim životnim događanjima. Autorica u ovome romanu zbilja pokazuje svoj spisateljski zanat i stvara jedan uistinu opsežan ženski svijet kojega će biti teško napustiti nakon što se u njega zađe.