Težak srpanjski zrak nije uspio pomrsiti planove čitateljskog kluba Plus. Prvog četvrtka u mjesecu, na izmaku sezone čitateljsko-klupskih rasprava, sastali smo se kako bismo podijelili dojmove o klasiku domaće književnosti, Štefici Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić.
Pitanje je li nam se priča o depresivnoj, pepeljužasto raspoloženoj Štefici koja traži momka svidjela bilo je sasvim suvišno postavljati – neveliki roman već desetljećima prisvaja simpatije i oduševljenje što starih, što novih, što ponovnih čitatelja. Hvalile smo sve čega smo se dosjetile, i formu, i likove, i humor, i aktualnost. Neke od čitateljica knjigu su prvi put dohvatile u doba kada je izdana, i otkrile sasvim različit doživljaj pročitanog s vremenskim odmakom – svježije iščitavanje usmjerilo ih je ponajviše na domišljatost i uglađenost forme, autoričin cinizam te temeljito ruganje ženskim romanima, ali bez omalovažavanja.
Samu Šteficu okarakterizirale smo kao osamljen lik zarobljen u svijetu u kojem žena treba imati muškarca te se receptom za sreću i vedar duh smatra pronalazak princa na bijelom konju. Knjiga je izrazito ženska – piše je žena o ženi kroz formu patchworka, posla karakterističnog za žene. Muškarci se u njoj pojavljuju letimično, i, složile smo se, krajnje su banalizirani. Ipak, premda stereotipno prikazani, spremno smo (i sumorno) ustvrdile da su ti likovi razočaravajuće svevremeni, uvijek nekako neizbježni i aktualni.
Štefica u romanu čita Gospođu Bovary, i to nimalo slučajno. Obje zavedene trivijalnim romanima i romantičnim pričama, životna očekivanja grade na iluzijama, da bi se neminovno sudarile s promašajima i razočarenjima. Međutim, čitateljice su zaključile da tu usporedbe staju – Emma je mnogo kompleksnija žena čijoj strastvenosti Štefica ne može parirati i koju zbog svoje površnosti ne može u potpunosti razumjeti. Posebno smo u Štefice zamijetili trenutak u kojem osvještava da postaje žena, i to neovisno o muškarcima, sama od sebe. Ipak, zbunjeno smo zaključile da je taj karakterni rast bio usamljena pojava u njenom životu te da joj pasivnost, nezainteresiranost i ravnodušnost priječe daljnja osobna otkrića, ispunjenja i intimnu dubinu.
Ponajviše nam se svidio lik Šteficine tetke, za koji smo zaključile da svojim banaliziranjem velikih tema unosi najveću dozu humora u priču. Time nam je autorica, složile smo se, namjeravala osvijestiti činjenicu da roman, kao i život, ne mora biti pun velikih i teških riječi, kompliciranih značenja i ideja, dubokih promišljanja i filozofiranja – on može biti sasvim jednostavan i svakodnevan, smije biti banalan, bez namjere da oplemenjuje. I to je sasvim u redu.
Komentirala se i vizualna forma knjige – patchwork element nije samo način gradnje, "šivanja" naracije, već je dizajnom poglavlja on naglašen i fizički, na samim listovima knjige. Govora je bilo i o jednako odličnom filmu nastalom prema romanu, U raljama života Rajka Grlića. S obzirom na prilagodbu mediju, bilo je interesantno uspoređivati dvije priče, a ponajviše nam je za oko zapelo spajanje dvaju oprečnih likova iz romana, Marijane i Ele, u jedan.
Prigodno, roman nam se učinio kao ljetno štivo koje je ujedno i mnogo više od ljetnog štiva. Oduševila nas je njegova izvanredna duhovitost koja pak nije naprasna, dinamični dijalozi, izvrsno zamišljena forma te svevremenost. Autorica patetičnosti stavlja pod reflektor bez da im se podsmjehuje, a svoje likove razumije i voli bez obzira na klišeje u kojima su se zatekli. Kako je jedna čitateljica zaključila, takvi likovi i situacije jednostavno postoje i o njima jednako tako treba i vrijedi pisati. A potom i čitati i o njima pričati.
Foto: izvor.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.