'Budimo dom jedni drugima.'

Fotografija: Goran Fuzul.

Četvrtak
03.03.2022.

U mislima mi se prošli tjedan čini tako daleko. U srijedu sam razgovarala s prevoditeljicom Ksenijom Banović o njezinom angažmanu u Građanskoj inicijativi Dugave, radu s tražiteljima azila i načinima njihove integracije u lokalnu zajednicu pomoću književnosti. Idući dan svijet se promijenio, postao je jeziviji, nepodnošljiviji i bolniji. Dok pišem ovaj tekst, rat u Ukrajini je činjenica koju je nemoguće ignorirati. U tom svjetlu je naš razgovor o susretu s drugim postao još važniji, stoga ćemo se pokušati okrenuti knjizi. Istovremeno, podsjetiti se što ona može učiniti u tjeskobnom i neizvjesnom vremenu za mnoge i kako možemo tražiti utjehu u čitanju i participacijom u zajednici.

Ksenija Banović osmislila je i 2017. godine pokrenula u Knjižnici Dugave projekt Književna senzibilizacija kako bi osvijestila i motivirala građane na pozitivniji stav prema susjedima u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite. Radi se o seriji tribina koja kroz književnost otvara teme izbjeglištva i izmještenosti.

„Kako je 2015. godine krenuo izbjeglički val, tako su došli i tražitelji azila u Porin. Dugo smo jedni kraj drugih prolazili s dubokim nepovjerenjem jer se nismo poznavali. Htjela sam potaknuti lokalnu zajednicu da se zapita tko su ti ljudi, odakle dolaze, iz koje kulture, što su za sobom ostavili. Ljude inače svodimo na statistički podatak, što sami sebi ne bismo poželjeli. Kad iransko-švedska književnica Golnaz Hashemzadeh Bonde u naslovu svog romana kaže To smo bili mi, ja bih ponudila odgovor to smo mogli biti mi. Na neki način to sam bila ja kad sam izbjegla 1992. godine iz Bosne u Hrvatsku. Iako sam došla u istu kulturu, u isti jezik i kontekst, svejedno sam se osjećala izbačenom iz tračnica. Tako da mogu zamisliti kako bi meni bilo da se odjednom nađem u arapskom svijetu. Usprkos svojoj pismenosti, bila bih funkcionalno nepismena jer ne bih poznavala jezik i pismo, u situaciji u kojoj mi država nimalo ne pomaže da ga upoznam,“ objašnjava Banović.

Što se tiče odabira tematskog fokusa i sugovornika za tribinu, Banović ističe kako joj je uvijek važno staviti osobnu priču u središte. Isto tako, razgovarati s tražiteljima azila, a ne posredno govoriti o njima: „Prvo sam tribinu zamislila kao razgovor o književnosti i da nekim publicističkim djelima zapravo zaintrigiramo publiku za kulturu zemalja iz kojih dolaze tražitelji azila. Tako da sam se tematski fokusirala na same zemlje, pa sam radila tribinu o Siriji, Iraku, Iranu i napravila istraživanje dostupne prijevodne literature. U suradnji s izdavačima, piscima, novinarima, aktivistima koji imaju veze s jednom od tih zemalja odradili bismo razgovor. U fokusu su uvijek bili ljudi iz tih zemalja iz kojih dolaze, zbog njihove osobne priče koja je najjača. Naprimjer, svake minute dvadeset ljudi ostavlja sve iza sebe kako bi izbjegli rat, progon i teror. Ali kad je pred vama jedna osoba i ispriča vam kako to u stvarnosti izgleda, što su prošli na putu do Hrvatske i što prolaze sada u integraciji, puno je lakše apsorbirati književno djelo, nego statistiku.“

U početku je projekt bio posve volonterski, svi su na programu gostovali pro bono. Na tribinama su predstavljene književnosti brojnih zemalja, od Iraka, Irana, Sirije, Nigerije, Pakistana, Afganistana, Somalije, Senegala, Obale Bjelokosti, Konga do Kurdistana. U međuvremenu se koncept i proširio: „Kad smo radili susret u Booksi, izašla sam malo iz tih okvira i vidjela da, recimo, ima jako dobrih djela koja su napisana o Afrikancima u Italiji. Radili smo promociju romana Adua Igiabe Scego, somalske autorice odrasle u Italiji i Ja sam s tobom – Brigittinu priču Melanie G. Mazzucco, o ženi koja je došla iz Konga u Italiju. Na drugoj tribini predstavili smo autorice čija je poveznica iransko porijeklo: Athenu Farrokhzad i Hashemzadeh Bonde koje danas žive u Švedskoj i Negar Djavadi koja živi u Francuskoj.“

U potrazi za sugovornicima, Banović napominje da nije mogla direktno ulaziti u Porin jer bi za to trebala biti volonterka neke od organizacija koje su u tom trenu surađivale s Porinom, poput Centra za mirovne studije, Are You Syrious? ili Crvenog križa. Ipak, u tome su pomagali upravo volonteri navedenih organizacija, a uvijek je bilo zainteresiranih za učenje, dijalog i druženje: „Tražitelji azila uvijek su se rado odazivali jer se radi o ljudima sa svojim izuzetno bogatim pričama. Neki od njih završili su fakultete, doma ostavili svoju kućnu biblioteku. Primjerice, imali smo sugovornika iz Sirije koji je došao sa sedam objavljenih zbirki poezije. Da ne govorim o tome kako je u mnogim od tih zemalja francuski službeni jezik. Publika bi se nerijetko šokirala širinom njihova interesa i znanjem hrvatskog jezika. Najsimpatičnije je bilo kad sam tražila sugovornika iz Somalije, pa su mi dali broj gospodina Muhammada koji živi u Dugavama. Ne samo da izvrsno govori hrvatski, čak i kajka jer je kao student došao iz Somalije. Nastavio je ovdje živjeti i sa suprugom Hrvaticom zasnovao obitelj."

Budući da se program provodi nekoliko godina, uključio je značajan broj zemalja, priča i iskustava. U tom kontekstu me zanimalo kako je lokalna zajednica reagirala na ove aktivnosti i primijeti li se značajnija promjena u njihovom generalnom stavu prema tražiteljima azila. 

„Nema tu nekih velikih pomaka. To nepovjerenje danas možda više nije nepovjerenje, malo više ignorancija. Prvo, u Knjižnicu Dugave ionako dolaze senzibilizirani ljudi. Tako da ne mogu reći da dolazi do integracije, osim one koju potiče sama knjižnica. Zajedno s Operacijom Grad i platformom Upgrade u projektu Korak dalje – Prema uključivoj kulturi organizirali smo događanja u parku u Dugavama kako bismo izašli izvan zidova knjižnice i došli do publike koja možda nije toliko otvorena. Najdraži su mi događaji oni u kojima su sami tražitelji azila bili kreatori događanja te nama prenosili svoja znanja i iskustva, poput različitih kreativnih radionica – od  izrade maski od gline sa Semom iz Sudana, radionice afričkog plesa s Abijem iz Senegala.“

U okviru Književne senzibilizacije organiziran je još jedan odličan projekt pod nazivom Živa knjižnica u kojemu ne posuđujete knjigu, nego „posudite“ čovjeka i slušate njegovu životnu priču. U svojoj srži koncept je jednostavan, istovremeno vrlo zanimljiv i interaktivan. U takvom neobičnom čitanju uživaju odrasli i djeca: „Pogotovo djeca dolaze sa znatiželjom. Recimo, na jednom od događanja na Danima Dugava, Princ iz Nigerije je pričao priče iz svog djetinjstva. Slušali su ga otvorenih očiju, ušiju i srca. To je bilo zaista prekrasno. U programu je sudjelovala i Sirijka N. koja je završila PMF i radila kao nastavnica matematike. Imala je strašnu želju dalje se razvijati i naučiti programirati. U toj publici našli su se ljudi koji su joj pomogli da upiše tečaj na jednoj ustanovi za obrazovanje odraslih i da završi tečaj za web dizajnera. N. danas radi u struci,“ govori Banović i naglašava kako joj je drago vidjeti iskorak iz književnosti, konkretne rezultate nakon njihovih događaja.

Uz književne programe, dugi niz godina Knjižnica Dugave u suradnji s Crvenim križem organizira različite radionice, zatim izložbe radova ljudi koji danas žive u Porinu. Održao se i tečaj arapskog jezika koji je također okupio zainteresirane Dugavljanke i Dugavljane: "Meni je bitno da svi osvijestimo da je integracija dvosmjerni proces. Znači, ne možemo samo očekivati od pridošlih stanovnika da se prilagode nama. Moramo se i mi prilagoditi njima, naći način da im prenesemo vrijednosti našeg društva. Ne možemo očekivati da se netko integrira ako ne poznaje kontekst u koji se treba integrirati. Jako mi se svidjelo kako to definira Negar Djavadi, iranska spisateljica u Francuskoj koja danas piše na francuskom jer je tamo odrasla. Ona tvrdi da bi se tražitelji azila integrirali, prvo se moraju dezintegrirati. Dakle potpuno, prema našim očekivanjima, ostati bez svog identiteta i početi od nule. Osobno mislim da me svaka druga kultura može samo obogatiti. To bih htjela nekako i prenijeti na lokalnu zajednicu", dodaje Banović.

O integraciji je nemoguće govoriti bez poznavanja jezika. Što se tiče dostupnosti prilika za učenje hrvatskog jezika, Banović vjeruje da su mogućnosti i dalje male: "Nisam se toliko bavila tom problematikom, ali znam da ono što im Hrvatska nudi je možda nekih 70 sati učenja hrvatskog jezika. To je uistinu malo za nekog tko ne govori, za početak, slavenski jezik. Znam da na Croaticumu također imaju tečaj za tražitelje azila i to jedan određeni broj za one visoko motivirane. Oni izlaze sa sjajno usvojenim znanjem. Međutim, Croaticum je kapacitiran brojem mjesta. Bez jezika se ne može ništa. Ako ne mogu razgovarati na hrvatskom, ne mogu naći posao. Puno ustanova za obrazovanje odraslih nudi različite programe prekvalifikacije, ljudi su zainteresirani da postanu varioci, kuhari ili njegovateljice, ali u provedbi tih programa se jako puno vremena troši zbog nerazumijevanja. Znam da bi oni vrlo rado htjeli biti aktivni građani Hrvatske, da bi htjeli biti zaposleni, da bi htjeli plaćati porez i prirez, a ne primati naknadu, čime im činimo medvjeđu uslugu.“

Tom problemu može se doskočiti i na neke neformalne načine. Banović govori kako se priklanja ideji o organiziranju interkulturalnog centra, u okviru kojeg bi mogao funkcionirati i mini café gdje bi se kroz neformalni razgovor s volonterima mogao učiti hrvatski. Nažalost, pandemijske okolnosti poremetile su taj plan. No, traže se ideje da se što većem broju ljudi omogući sudjelovanje u programima Književne senzibilizacije. Veseli čuti da su u ovu vrstu dijaloga uključene i osnovne škole: „Radili smo i sa školarcima u čije razreda već idu djeca tražitelja azila, to mi je jako bitna publika. Tako da smo u suradnji s festivalom Pazi knjiga! i Anom Đokić koja ima odličan nakladnički niz Slikovnica – prozor u svijet predstavili slikovnice Djeca Konga i Djeca Kurdistana u osnovnim školama. Djecu Kurdistana predstavili smo s autorom Damirom Vujnovcem, putopiscem i fotografom, upravo u jednom trećem razredu Osnovne škole Gustava Krkleca u Travnom, u koji ide i mali Dahin iz Kurdistana. Bilo je jako zanimljivo čuti Dahinove priče o svojoj zemlji, iako je otišao s otprilike tri godine i ne sjeća se puno toga, ali roditelji mu govore o njegovoj domovini. Svoju autorsku slikovnicu Djeca Konga predstavio je pisac i novinar Hrvoje Ivančić pred učenicima u Zagrebu i Krapini, koji su ga također zasuli vrlo zanimljivim pitanjima. Obje teme bile su dobro primljene.“

Mojoj sugovornici sam na kraju ugodnog razgovora morala postaviti pitanje koje si i sama neprestano postavljam, kao i mnogi. O moći književnosti da zaista senzibilizira i napravi iskorak prema drugome. Vrijedi li pokušati prohodati u tuđim cipelama i osjetiti kamenčić koji žulja? 

„Velika je moć jer nam književnost donosi osobne priče. Pitanje je i poticanja čitanja. Kroz različiti tip događanja možemo nekoga navesti na čitanje. Tako da pomalo imamo i ulogu svodnika, navesti recimo učenike u srednjoj školi da pročitaju grafički roman Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda autorice Sandrine Besore i svjetski poznatog ilustratora Barrouxa koji nam je gostovao u knjižnici. Osim što ćemo ih navući na čitanje, navući ćemo ih i na otvaranje jedne skliske teme koja će ih potaknuti na razmišljanje: jesu li i sami mogli biti izbačeni iz svojih tračnica, iz svoje kulture i kako bi tada se osjećali i ponašali. Tako će se onda ponašati prema drugome. Budimo dom jedni drugima. Velika je moć književnosti, a velik je i izazov kroz književnost izazvati promjenu. Iskoristit ću Bucayev citat: Knjige služe da djecu uspavamo, a odrasle da probudimo“, zaključuje Banović.

Odrasle je itekako potrebno probuditi, a dodala bih da ih je možda potrebno i prodrmati. Ovdje navedeni primjeri mogu se iskoristiti kao model za učenje i implementaciju, sada i u vremenima koja dolaze. Trenutna situacija u Europi preusmjerila je tijek mnogih života i realno je očekivati nove susjede koji traže sigurnije mjesto za život. Svatko od njih dolazi sa svojom pričom. Budimo je spremni saslušati. Ne odustajmo od humanijeg i pravednijeg svijeta, a počnimo ga graditi u svom dvorištu, svom kvartu, svojoj zajednici.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
18.08.2022.

'Je li to premalo za tražiti? Vjerojatno.'

S obzirom na to da rijetki pisci i spisateljice uspijevaju živjeti isključivo od pisanja, za mišljenje o honorarima i uvjetima rada pitali smo autore/ica koji račune plaćaju radeći nešto što s književnošću može imati jedino konceptualne i apstraktne veze.

Piše: Ivan Tomašić

U fokusu
16.08.2022.

'Pisanje pjesama mladima je jednako prirodno kao trčanje po livadi, večeranje ili Minecraft.'

O natječaju za poeziju učenika osnovne i srednje škole u organizaciji Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom razgovarali smo s pjesnikinjom i članicom žirija Anom Brnardić.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu