Zec: Bog je mrtav, živio Bog!

Kako je jedna knjiga, preciznije, roman 'Grad Božji' E.L. Doctorowa oduševila našeg kolumnista Toilet Managera i zašto, doznajte u ovom tekstu.

Završivši s čitanjem romana Grad Božji E.L. Doctorowa napravio sam nešto po prvi put u životu. Rijetko više radim stvari po prvi put jer rutina nosi sigurnost, a sredovječnost potrebu za sigurnošću. A ja sam, sram me i priznati, prošao tridesetu. Ima tu ponešto moje, ali većinom je to zasluga vremena. Što sam to, dakle, učinio po prvi put? Pročitavši zadnju stranicu knjige, u sebi sam rekao: „Aha, tako dakle…“, ponovno okrenuo na prvu stranicu i krenuo čitati ispočetka.

Mogu s ponosom reći da je ovaj roman to zaslužio. Krenuo sam opet od početka jer prvi sam puta čitajući ga tek prokrčio put kroz autorove misli i razaznao različita usta kroz koja govori. Divio sam se seciranju katoličanstva s oltara velečasnog Pembertona, putovanju brzinom svjetlosti iz vizure Alberta Einsteina, objašnjavao studentima neizrecivo kao Ludwig Wittgeinstein, trčao židovskim getom sa zvijezdom prišivenom na kaputiću izbjegavajući njemačke vojnike i ponovo, skoro 70 godina poslije, razmišljao o ljudskoj okrutnosti; slušao jazz i pokušavao se snaći u labirintu različitih priča jedva prateći tko, što i zašto govori. Jedanput sam se čak vraćao stranicu unatrag jer me naglo prelaženje iz muškog u ženski glas iznenadilo toliko da više nisam znao o kome čitam i tko priča.

Dobar dio knjige je o New Yorku, a na stranici 130/131 nalazi se opis New Yorka koji je u mojoj glavi toliko dobro dočarao taj grad da sam izgubio svaku volju da ikada sjednem na avion i stvarno odem tamo. Samo bih se razočarao.

Taj opis jedna je jedina rečenica od, ako sam dobro prebrojio, 372 riječi. I svaka je na svom mjestu. Ako i nisam dobro prebrojio, vješto ću izvaditi citat iz ustiju mlade rabinke, Sare Blumenthal: „Možda je netočno, ali je potpuno istinito.“

No, nije to ono što ovu knjigu čini jedinstvenom. Po pitanju vjere u našoj zemlji poznate su samo dvije vrste ljudi, vjernik-katolik ili ne-vjernik. Kako sam ja, kao i gomile mladih ljudi, izgubio vjeru u Crkvu (a u Hrvatskoj vjera u Crkvu izjednačava se s vjerom u Boga), tako sam po defaultu izgubio i vjeru u Boga. Katoličkog, bradatog, desno orijentiranog osvetoljubivog Boga, ako se razumijemo.

Doctorow u cijelom romanu u ime velečasnog Pembertona (koji naposljetku napušta Katoličku crkvu i u ime ljubavi i Potrage za istinom mijenja vjeru i prelazi u Židove) propitkuje razloge za i protiv vjere u katoličkog Boga sada i ovdje. Prenosim odlomak koji je za mene učinio više nego je to uradio ijedan svećenik kojeg sam saslušao, ijedna molitva koju sam izmolio, i ijedan mrtvi kojeg sam pokopao.

„Ipak, s obzirom na to kako je, moramo Te preoblikovati. Ako želimo preoblikovati sebe, moramo preoblikovatii Tebe, Gospode. Treba nam komad čvrstog tla. Slabi smo, sitničavi, bauljamo po toj našoj civilizaciji… A temelji su nam samo ljubav prema drugima, vjenčanja, djeca koju držimo u naručjima, samo taj neuhvatljivi oćut koji teče i buja, koji opravdava naše svijesti i spašava nas da se ne bacimo u svemir. Nije dovoljno. Nipošto nije dovoljno. Treba nam komad čvrstog tla…“

Pokušati prepričati ovu knjigu zaista nema smisla. Jedna od misli izrečena iz vizure Wittgeinsteina glasi: „O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.“ Zato šutite i čitajte.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

13.09.2007.

Komentiraj tekst