'Moram postati pjesnik'

Budući da je romska poezija stoljećima ostajala nezapisana, ponajviše zbog podređenog položaja njezinih autorica i autora u odnosu na većinsko stanovništvo, poticajno je primijetiti kako se u posljednje vrijeme promiče njezino čitanje, pisanje i proučavanje. Tako je održana tribina Približimo se romskoj poeziji koja je potaknula na demistificiranje statusa poezije, kao i opušten razgovor o romskim autorima. U tom smislu aktivno djeluju portal i časopis Phralipen koji osiguravaju vidljivost novoj generaciji pjesnikinja i pjesnika, kao i drugim važnim pitanjima vezanih uz romsku književnost i kulturu. Važno je istaknuti i otvaranje Središnje knjižnice Roma Kali Sara u Zagrebu kao mjesto susreta u lokalnoj zajednici. Međutim, još uvijek je relativno teško doći do knjiga. Puno materijala je tijekom godina izgubljeno, dok suvremeni pisci traže više prilika za objavljivanje. Pritom razliku čine događaji poput Prvog međunarodnog festivala romske poezije u Beogradu, organiziranog krajem rujna 2019. godine, koji je rezultirao objavljivanjem antologije Tamo gdje Sava ljubi Dunav – Inćate kaj e Sava ćumidel o Dunavo, sa stihovima autora iz Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Austrije, Njemačke, Švedske, Italije i Engleske.

Trenutno jedina dvojezična antologija romske poezije koja je dostupna na romskom i hrvatskom jeziku Antologija e rromane poezijaći – Antologija romske poezije (urednica Adaleta e Dinasi, objavljena 2012.) motivirala je autoricu ovih redaka na pažljivije iščitavanje zbirke kako bismo saznali više o autorskoj romskoj poeziji. Pritom je ambicija teksta mapirati frekventne tematsko-motivske dionice i izdvojiti karakteristike jezika i izraza romske poezije, imajući na umu kako bi u okviru ove teme bilo važno poduzeti i opsežnije istraživanje. Nadalje, prema svojem transkulturnom i transnacionalnom identitetu, oko 10 do 12 milijuna Roma čini manjinu koja govori romskim jezikom, odnosno romani čhibom. S obzirom na to da je jezik alat poezije, zanimali su nas i načini na koje se jezik shvaća i koristi u svojoj složenosti.

Prije svega, posebnu pozornost treba skrenuti na riječ „antologija“ u kontekstu romske poezije. Podsjetimo, općim pregledima europske i svjetske književnosti gotovo uvijek nedostaje dio o romskoj književnosti. Dosta materijala nije zapisano i sačuvano, stoga se autori, urednici i kritičari, kao u većini nacionalnih književnosti, ne mogu lako nasloniti na višestoljetnu književnu tradiciju. Ova antologija, kao i nekoliko njih prije (Jaga – Vatre objavljena 1984. godine u Bujanovcu, Antologija romske poezije u Jugoslaviji objavljena 1999. godine u Nišu, Phabaj ano ilo – Jabuka u srcu – Apple in the heart objavljena 2002. godine u Nišu, Bi kheresko bi limoresko – Bez doma bez groba objavljena 2003. godine u Smederevu, Antologija romske poezije objavljena u Sarajevskim sveskama 2012. godine) prvi su koraci prema sustavnom ispisivanju kanona romske poezije.

Radi se o dvojezičnoj zbirci, u koju su uključeni životopisi i bibliografija pojedinog autora, koja zahvaća predstavnike čitavog 20. stoljeća, od svjetski poznatih književnika poput Matea Maximoffa i Bronislawe Ways Papusze, kao i autore s prostora nekadašnje Jugoslavije (Alija Krasnići, Slobodan Berberski, Kasum Cana, Rajko Đurić i drugi). Vrijedi istaknuti kako se gotovo svi autori dodatno bave aktivističkim i/ili znanstvenim radom ili zauzimaju neku od uloga u kulturnom polju (novinari, urednici, profesori i slično) u međunarodnom kontekstu. Zastupljeno je 28 autora s jednom do tri pjesme, pri čemu je uočljivo kako autori brojčano nadmašuju autorice, kojih je tek tri (Bronislawa Ways Papusza, Hedina Tahirović-Sijerčić, Luminita Cioaba), što je pitanje participacije u književnosti kojemu smo posvetili poseban tekst. Česte teme i motivi izravno su povezani sa životom Roma, svakodnevnim izazovima, njihovom poviješću, tradicijom i običajima (ljubav, radost, patnja, duša romska, čerga, karavan tuge, kotač kao simbol stalnog lutanja, društvena nepravda, stradanja i progoni romskog naroda). Lirski subjekt najčešće razrađuje vlastite osjećaje i unutarnja stanja, dok svoje dojmove o svijetu koji ga okružuje iznosi emotivno i neposredno u prvom licu ili u obraćanju čitatelju u drugom licu. Stih je obično dulji i teži narativnom, ali, sažetom izrazu, što je moguće povezati s tradicijom usmenog pjevanja, dok postoje i neke kraće rimovane forme u strofama.

Primjerice, lirski subjekt zemlju u kojoj se nalazi ne osjeća svojom, kao u primjeru pjesme Trusna zemlja Ruždije Ruse Sejdovića: „Po putevima Gadža šetam na trusnoj zemlji / Ne govorim ništa…“ (str. 157.) U pjesmi CV dr. Hedine Tahirović-Sijerčić podcrtava se društvena nejednakost i manjkavost prilika za obrazovanje i rad članovima njezine obitelji i uže zajednice: „Šta moja porodica treba je pismenost i jednaka šansa za edukaciju. / Mi govorimo miješanim evropskim jezikom. Jednostavno, mi govorimo evropski jezik. / Moja porodica je tako Evropa u malom. / Ostarila sam. / Ako je moja kuća Evropa u malom onda je Evropa Evropa u velikom. / Prva razlika između nas: Evropa u malom je nepismena / Evropa u velikom je pismena. / Druga razlika između nas: Evropa u malom nema para za život ali je složna. / Evropa u velikom ima više nego dovoljno para za život ali...“ (str. 177-179.) Pitanje siromaštva, gladi i položaja na društvenoj margini, odnosno specifičan ekonomski i društveni status koji je uvijek podređen u odnosu na većinsko stanovništvo, tematizira Mehmed Saćip u pjesmi Pomjeranje sofre i u prizoru djece za stolom koja jedu pitu: „Vruća je, prsti se lijepe, / A majka gleda u nas / I misli: / Hoće li ostati koja mrvica / Za sutra?“ (str. 161.)

Pjesme su navedene na romskom i hrvatskom jeziku, što je višestruko korisno jer se time računa na recepciju manjinske i većinske zajednice. Manjinskoj zajednici daje se mogućnost za učenje o vlastitom jeziku i kulturi, a predstavljeni autori postupno se afirmiraju i upisuju u književnu historiografiju. Istovremeno, većinska zajednica se upoznaje s autorskim radom Roma, tako da tekstovi djeluju dvosmjerno, kao medijatori, prevoditelji između kultura. Vrijedi spomenuti kako su Romi, zbog heterogenosti dijalekata kojima se koriste i koji su ovisni o dominantnom jeziku i kulturi u čijoj se blizini nalaze, dvojezični i/ili višejezični pisci. Na Prvom romskom svjetskom kongresu u Londonu 1971. godine započeo je proces standardizacije romskog jezika koji je još uvijek u tijeku. Kongres je važan jer su Romi dobili mogućnost aktivno kreirati vlastitu politiku na međunarodnoj sceni. Uspostavljene su radne skupine koje su se bavile određenim pitanjima: jezikom, ratnim zločinima, kulturom, socijalnim pitanjima i obrazovanjem. Komisija za romski jezik i obrazovanje usvojila je zaključak da je romski jezik predstavlja jednu od specifičnosti Roma u svakoj zemlji te je faktor koji omogućuje sponu između različitih romskih grupa koje dijele isti jezik. Priznato je da su svi dijalekti ravnopravni, ali da istovremeno postoji potreba za međunarodnim standardnim dijalektom koji bi mogao biti korišten u izdavaštvu te na kongresima i drugim skupovima, kao i potreba za standardizacijom abecede.

Jezik kao sredstvo komunikacije u kontekstu romske poezije može biti rezultat zazora, ali i susreta. U pjesmi Odlazak brata Jakala Slobodana Berberskog može se primijetiti shvaćanje jezika kao sredstva diskriminacije iz perspektive manjinske kulture: „Čuješ li škrgute tučnih, gorkih riječi, / žestokih kao vjetrovi, otrovnih kao zmije. / (…) Kako da se branim. Zlojedi su duboki. / Na vrhovima pretnji i noževi strše.“ (str 23.) Međutim, jezik ne mora biti nužno sredstvo razlikovanja, kao što lijepo pokazuje Kujtim Paćaku u pjesmi Prijatelju Romu u kojoj pomirljivim i prijateljskim tonom poziva na dijalog: „al, što ćeš s njima pjevati / kad ne znaš romski? / Sjedni i uči / Sve što ja otpjevam ponovi i ti.“ (str. 147.)

S obzirom na stereotipe o romskoj zajednici koja se ne želi obrazovati, važno je istaknuti primjer Bronislawe Ways Papusze. Radi se o samoukoj pjesnikinji koja je odrasla u dvadesetim godinama prošlog stoljeća u Poljskoj i koja je svjedočila užasima protjerivanja i stradanja. Zahvaljujući svojoj upornosti da nauči čitati i pisati, kao i neposrednom poetskom glasu, danas jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja u svijetu, pri čemu naglašavamo stihove iz pjesme Siromašna sam ciganka u kojima se žudi za pisanjem: „Nesretna živim, / Jer ne znam čitati / Pa ni pisati. (…) Svi će Cigani nestati, umrijeti, / Ništa neće ostaviti iza sebe. / A ja pišem kako znam, / Čak i kad su mi oči pune plača, / Da ostavim nešto ljudima, / Da svijet sazna i priča o meni, / Da je postojala jednom jedna Ciganka“ (str. 133.). U kratkoj pjesmi Papir Kasuma Cane simbolično se upozorava na važnost obrazovanja: „Papir sam poderao, bacio / Nisam znao što sam učinio / Papir sam izgubio / Da imam još jedan papir / Njega bih čuvao. / U školi s njim bi išao / U njemu bi pisao / Školu bi završio / Veliki čovjek postao.“ (str. 43.)

Bez obzira na geografske koordinate, u romskoj poeziji postoji autorska svijest o jeziku. Nastojali smo prikazati samo neka od mogućih čitanja romske poezije u kojima autorice i autori shvaćaju jezik u svojoj složenosti: kao sredstvo pomirenja i razlika, simbol učenja, obrazovanja, osobnog i profesionalnog napretka. Isto tako, kao zalog za buduće generacije. Pritom se u nekim pjesama ukazuje na prethodnike i tako pokazuje svijest o pripadanju određenom književnom i kulturnom kontekstu, kao što to čini Mehmed Saćip u pjesmi Ni na nebu ni na zemlji: „Što bi rekao moj Rajko / Bi keresko-bi limoresko / Bez doma bez groba“ (str. 163.), što je referenca na pjesmu prof. dr. Rajka Đurića ili primjer Pjesme za Papušu Kujtima Paćakua u kojemu je zabilježeno sjećanje na slavnu pjesnikinju: „Kada bi danas duh tvoj lebdio među nama, / ne bi te više učenik susretao u svojim snovima.“ (str. 145.) Prof. dr. Đurić, jedan od pionira romskog pokreta i borbe za unapređenje položaja Roma, prvu je zbirku pjesama pod nazivom Rom rodel than talav kam – Rom traži mjesto pod suncem objavio 1969. godine u Beogradu, što je jedna od prvih zbirki na našem prostoru. Autor je brojnih publicističkih djela među kojima se ističu Povijest Roma, Povijest romske književnosti, Povijest holokausta Roma, Seoba Roma i Cigani svijeta. Napisao je i Gramatiku romskog jezika te studiju Romski glagoli, njihovo porijeklo i značenje, koja predstavlja prvi znanstveno-istraživački rad te vrste u svijetu. Bio je predsjednik Međunarodne romske unije i generalni tajnik Romskog centra Međunarodnog PEN centra, predsjednik Unije Roma Srbije, zastupnik u Skupštini Srbije te predsjednik Europske romske unije.

S obzirom na podređenost u odnosu na većinsko stanovništvo gdje god se zatekli, kao i težak povijesni položaj i brojna stradanja, posebno mjesto u romskoj poeziji zauzimaju tekstovi o Holokaustu, od kojih su neki postali dio kolektivnog pamćenja, poput najpoznatije pjesme Bronislawe Ways Papusze Krvave suze: „Ah, dobri moji ljudi! / Uopće ne želim podsjećati na strašna vremena, / moja duša je bolesna / i spremna je za plač. / Ali što da radim? Moram postati pjesnik / I loših ljudi, i onih koji vole rat. / Neka svi znaju.“ (str. 129.) Poznata pjesma tematizira osjećaje lirskog subjekta vezanih uz tragičnu i mučnu epizodu ljudske povijesti, istovremeno jaku potrebu i želju za pjevanjem, bilježenjem i pamćenjem. S obzirom na činjenicu kako je znanstveno istraživanje romske poezije u Hrvatskoj još u povojima, bitno je naglasiti kako se ona ne smije promatrati kao prigodni dodatak za čitanje prilikom Dana Roma ili u slučaju otvorenja kakve manifestacije. U tom kontekstu, važno je ohrabriti i motivirati članove romske zajednice na pisanje poezije, čin koji budi emancipatorski potencijal. Kako bismo to uspjeli, potrebna je kulturna politika i institucionalna podrška većinskog stanovništva koje će razvijati programe podrške i edukacije, istovremeno potaknuti kreiranje prostora za odgovorno djelovanje.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.