Veseliti se tuđem uspjehu kao svome: o uredničkom radu s mladima

U srijedu 3. travnja na Booksinoj tribini Književna perspektiva s mladom autoricom i autorima, Marijom Skočibušić, Espijem Tomičićem i Igorom Ivkom, razgovarao sam o njihovim književnim počecima te kako i koliko se situacija promijenila od objave njihove prve knjige. U tom kontekstu dotaknuli smo se i iskustva njihove suradnje s urednicima na svojim prvim tekstovima, pri čemu su svi istaknuli važnost i ulogu mentorstva u tom procesu, bilo da je riječ o radu na tekstu ili potpori u općenitijem smislu.

Znatiželjne kakvi jesmo, zanimalo nas je i što o iskustvu tog procesa te svom pristupu radu s mladim autoricama i autorima imaju za reći oni s druge strane teksta, urednice i urednici koji su do sada nešto više surađivali upravo s onima koji tek zakoračuju u književno polje, pa smo za rukav povukli i par pitanja uputili na adrese Anite Peti-Stantić, Ane Brnardić, Krune Lokotara, Marka Pogačara i Andrije Škare.

Pitanje koje se donekle i samo nameće na početku ovakvog razgovora jest kako urednici pronalaze ili saznaju za mlade autorice i autore koji do sada nisu objavili niti jedno djelo te jesu li književni natječaji i nagrade primarni kanal u tom smislu.

Da je tome tako potvrdili su svi naši sugovornici. „S obzirom na strukturu našeg književnog polja i činjenicu da se već desetljećima poprilično često debitira i/ili ulazi u fokus književne javnosti putem najrazličitijih natječaja za mlade pisce, prve rukopise i slično, oni su naravno vrlo dobar barometar trenutnog stanja: ako ih iole pomno pratite nekoliko godina, imat ćete prilično dobar uvid u najmlađu scenu”, kaže Marko Pogačar.

Uz nagrade, svi su istaknuli da već duže vremena bitnu ulogu igraju i društvene mreže i blogovi, a od 2015. godine dodjeljuje se i nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, prvenstveno Facebooku. „Danas su mi kanali natječaji Prozak i Na vrh jezika koji ove godine pune – za ne povjerovati – 20 godina! (…) Drugi su izvor društvene mreže, tu sam si posao olakšao utemeljenjem nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama“, objašnjava Kruno Lokotar.

Slaže se s tim i Andrija Škare, ističući također bitan moment spontanog kruženja informacija, kao i dubljeg osobnog istraživanja kada se već upeca na prvi tekst. „Pratim natječaje, naravno, pratim časopise, blogove, Facebook stranice, slušam što mi govore ljudi koji prate isto što i ja, gledam oko sebe i nerijetko se dogodi da mi za oko zapne neki interesantan tekst pa onda tražim, gledam, kopam, idem pronaći je li taj autor još nešto napisao i je li to isto na odgovarajućoj razini.“

Slično razmišlja i Anita Peti-Stantić: „Kad je riječ o sasvim novim tekstovima, obično pročitam ako je neki mladi autor već nešto objavio i onda mu se javim s molbom da, kad budu imali novi tekst, pošalju na čitanje", ističući i važnost preporuka: "Mislim da tu najveću ulogu imaju preporuke, jer su krugovi ljudi koji se bave uređivanjem i prevođenjem relativno povezani pa jedni drugima preporučujemo kad čujemo za nekog dobrog autora.“

Nerijetko je slučaj i da se autori/ice sami javljaju, što, u želji da svima odgovore i daju odgovarajuću povratnu informaciju, radni dan urednika zna razvući preko fizičkih mogućnosti. Iskustvo Škare jest da mu rukopisi pristižu neprestano: „Dio ljudi se javlja na mail, dio me pronalazi na društvenim mrežama, neki nabave broj pa zovu, ima svega. Trudim se sve pročitati i svima odgovoriti, ali za to bi radni dan trebao trajati petnaest sati, a radni tjedan barem deset dana i kad urednički posao ne bi podrazumijevao baš ništa drugo, onda bih možda stigao. Svejedno, trudim se svima dati barem nekakvu povratnu informaciju. (…) Podjednako volim sam pronaći autora i biti pronađen, jednako me ispuni zadovoljstvom kad mi se javi netko s čijim tekstom odmah kliknem i pomislim – To je to! Nije često, ali dogodi se.“

Da nagrade nisu nužno presudan faktor potvrđuje i Ana Brnardić: „Što se tiče mlađih autorica i autora, sasvim sigurno nagrade i uži izbori utječu na vidljivost i podrazumijevaju mogućnost lakšeg proboja, ali nipošto ne bih uklonila mogućnost da se pozabavim i rukopisom koji bi mi se učinio interesantnim i punim potencijala, a autorica/autor dosad nisu ušli ni u kakve izbore za nagrade“, ističući i neke vlastite preference s obzirom na to kakve tekstove i autore potencijalno traži: „Dosad sam pristupala autoricama i autorima čije pisanje poznajem i volim, i imala sam sreću da su pristali meni kao urednici povjeriti svoje rukopise ili raspisati započete tekstove. Kod tog, manje-više intuitivnog biranja, gdje sam po dogovoru s izdavačem trebala uređivati prvenstveno prozu domaćih autorica i autora, shvatila sam da posežem za onima koji su prvenstveno pjesnici, dakle pisci koji poznaju jezik u srž i koji će, ponijeli ili ne štogod lirskoga sa sobom, napisati zanimljivu i dobru prozu. Zanimalo me kako će ta proza jezičnih znalaca izgledati, kako će svijet koji je u njihovim pjesničkim knjigama stvoren po drukčijem principu izgledati u proznoj rečenici.“

Pri procjeni ima li pojedini tekst potencijala, Pogačar prije svega ističe važnost ozbiljnog i poštenog pristupa tekstu, a priznaje da nakon početnog odvajanja na osnovu kvalitete književnog teksta, u konačnici uvijek presuđuju osobne preference urednika. „Ako ste u životu prethodno dovoljno čitali, inicijalna trijaža ide dosta brzo, ali zahtijeva da se čita koncentrirano, pošteno, poštujući tekst, u njega uložen trud. Dalje se, na drugoj crti, tekstovi opet prilično brzo razdvoje na one u kojima vidite relativno uhodanu ruku i one razbarušene, ali u kojima naslućujete ono 'nešto'. Zatim dolaze, naravno, osobne preference, posljedice vlastitih različitih iskustava čitanja. Čini mi se da treba biti pošten i reći da – jednom kad je dosegnut neki prosjek trenutno manje ili više konsenzualne, implicitne književne pismenosti – većina, kao i obično, ovisi upravo o osobnim preferencama, osjećaju da 'ovo može voditi negdje'.“

“Teme dakle nisu nikako presudne, motivi su važni, oblikovanje ključno”, ističe Lokotar.

Škare također potvrđuje da je prije svega bitna kvaliteta djela, međutim ističe i specifičnu poziciju pojedinog nakladnika koja također utječe na izbor naslova. “Naučio sam s vremenom razdvojiti ono što se meni sviđa od onoga za što vjerujem da je objektivno dobro i vrijedno objavljivanja. Drugim riječima, knjiga za koju se odlučim ne mora nužno biti nešto što bih ja rado čitao u slobodno vrijeme, ali mora biti nešto što sam prepoznao kao književnu kvalitetu. Također, s obzirom na to da je Mozaik knjiga komercijalni nakladnik, uvijek mi je negdje u primozgu i ta, prodajna strana priče. Knjiga koju objavimo mora se moći prodati.”

Situacija je nešto drukčija kod izbora i uređivanja naslova za mlade, kako ističe Peti-Stantić, a ključno je pronaći teme koje će mlade privući i s kojima se mogu poistovjetiti, dok bi tekst trebao biti dovoljno zanimljiv i zabavan da im zadrži pažnju, a da pritom ne docira: „Prije svega tema i način na koji je tema obrađena, zanimljivost postavljanja likova i odnosa, a onda, dakako, i stilska dorađenost. Kad je riječ o tekstovima za djecu i mlade, osobito pazim na to da u tekstu nema didaktiziranja i podučavanja mladih, da ima humora i/ili napetosti, jer je to ono što mlade najviše privlači. S druge strane, uvijek su dobri tekstovi koji se tiču njihovih života, potencijalnih iskustava, čak i kad je riječ o fantasy književnosti, jer je tu poistovjećivanje i promišljanje prebačeno na razinu unutrašnjih svjetova, što je danas itekako važno.“

Prilikom rada na tekstu, svi sugovornici ističu važnost dijaloga s autorom, ali uvijek imajući konačan izgled teksta na prvom mjestu. Pogačarovim riječima: „Iz teksta pokušavaš izvući najviše (naravno, prema vlastitoj ideji što je to najviše), posredovati između autora i teksta na način da to bude najbolje po finalni ishod, tekst sam. Pritom treba biti što je više moguće pažljiv, prema tekstu i autoru, ali posebno prema tekstu. Što se mene tiče, autorova je uvijek zadnja, ali nekad je potrebno biti 'grublji', 'oštriji' prema autorima, u korist teksta. Tekst je jedino što je na kraju važno.”

To je u, u konačnici, i jedini način da autorice i autori napreduju, zaključuje Peti-Stantić. “Poštovanje autora, ali čvrst i odlučan stav o tome što je u rukopisu dobro, a što eventualno nelogično, nedosljedno, čega ima previše, a čega premalo. S mladim autorima ponekad provedem toliko vremena u razgovorima i višekratnim čitanjima, da bih mogla napisati svoju knjigu za to vrijeme, ali dosad sam uvijek mislila da to ima smisla i bila presretna kad uspiju i razviju se. Nitko se nije rodio kao pisac, a za autora je vrlo važno da ima urednika koji puno čita i koji mu može otvoreno reći kako dalje.”

Baš zbog toga bitno je da svi komentari na tekst koji se autorima/icama šalju budu argumentirani, ističe Škare: „Ne radim samo s mladim autorima, ali pristup mi je sa svakime isti. Barem u početku, a onda s vremenom, kao i u svemu drugome, s konkretnom osobom pronađeš neki novi pristup, neki novi kod u kojem se oboje najbolje osjećate. (…) Komentari na tekst su mi uvijek konkretni i detaljno ih elaboriram. Nikad ne kažem da nešto ne valja, objasnim zašto mislim da nešto ne valja. I najčešće ponudim neko alternativno rješenje. Autori vole takav pristup, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato što on pokazuje da sam pozorno pročitao tekst, a svi vole kad netko pozorno čita njihov tekst.“

Ipak, autorova je uvijek zadnja, kako potvrđuje i Lokotar: „Važno je da proces bude uzajaman, da ja učim od autora, a oni od mene. Na sve intervencije autori pristanu, moja je uloga savjetodavna, a argumentacija obično dosta jaka. Nekada ne pristaju, s tim nemam problema, knjiga je njihova, ja sam svoje u tom slučaju pokušao učiniti. Ključ posla je znanje i iskustvo. I to da vas veseli tuđi uspjeh kao da je vaš.“

Ipak, potencijalni doseg uredničkih intervencija ovisi i o tome o kojoj se književnoj vrsti radi, primjećuje Pogačar: „A i – to je prava tema, koje se uopće nismo dotakli, a ona je najvažnija, i svakako zaslužuje poseban prilog – u Hrvatskoj je, izuzevši poeziju, strukturno-ekonomski gotovo nemoguće profesionalno uređivati književnost. I problem nije u samim urednicima, već u sistemskim postavkama. (…) Tako da, uredničke su intervencije kod nas, pogotovo kada je o prozi riječ, najčešće minimalne – lektorsko/korektorske prije nego uredničke.”

A kako znati je li posao s njihove strane dobro odrađen? Nažalost, u samom procesu rada to je nemoguće pouzdano utvrditi, svaka potvrda dolazi (ili izostaje) tek nakon što je djelo objavljeno te zaživi u književnoj zajednici. „Sva je empirija tu naknadno proizvedena; najveći dio se svodi na vlastito iskustvo, osjećaj. Poslije mogu doći izvanjske aklamacije, potvrde kroz vanjske mehanizme vrednovanja i slično, ali mi ne znamo što bi se desilo s recepcijom izvorne varijante“, dodaje Pogačar.

S tim se slaže i Brnardić, ističući da je dobar lakmus papir mogućnost da kao urednica odgovori na sve kritike koje bi tekstu mogle biti upućene. „Ne mogu uvijek reći da točno znam što radim – nisam sigurna da ijedan urednik ili urednica imaju unaprijed sazdanu projekciju što će biti s tekstom koji čitaju, jer za očekivati je da sam tekst upravlja radom, otvara se ili se otima ulasku i načimanju, a uzimam u obzir i autoricu ili autora i njihov manevarski prostor kad krene dijaloški proces iznad i u tekstu. Dojam je dobrog posla onda kad je tekst isprepročitan, kad su intervencije dobro temperirane, kad tekst dobiva neku vrstu sigurnosti i samostalnosti, kad osjetim da sad mirno može napustiti dijaloški prostor na liniji autor/ica-urednica. Kad znam da ću stajati iza te knjige, i da ću sama (za svoj dio posla) moći primiti i odgovoriti (zatreba li) na kritike.“

Mladi čitatelji pritom su prilično dobar empirijski pokazatelj, primjećuje Peti-Stantić, jer se radi o publici koja svoje nezadovoljstvo ne pokušava prikriti. „Ne znam, naravno, ali najveća je potvrda kad se knjiga nakon toga čita, posebno kad je riječ o mladim čitateljima koji su vrlo kritični. Naravno, ako autor kojeg ste na neki način razvijali i radili s njim kasnije dobije nagrade, to je isto potvrda i uredničkog rada.“

Potvrda, tvrdi Škare, može doći od i od samog autora/ice: „Često mi autori kažu da je knjiga daleko bolja nego što bi bila bez mog utjecaja, to mi je velika nagrada i zadovoljstvo.“ Za uspjeh knjige ističe pritom i važnost uzimanja u obzir tržišne perspektive: „Mislim da je ključ uredničkog posla (...) pokušati vidjeti širu sliku. Ne samo na razini teksta, već i na razini tržišta, na razini pozicioniranja knjige, njezinog budućeg plasmana i tako dalje…“

A osim izvanjske potvrde kvalitete naslova, važna je i interna satisfakcija koju urednici osjećaju nakon odrađenog posla. Neki su u tome skromniji, poput Andrije koji se našalio: „Vidjeti otisnutu knjigu koju si uredio i ne pronaći u njoj već u prvom listanju neke očite pogreške dovoljna je nagrada. Šalim se, ali ne sasvim jer ne postoji knjiga na ovome svijetu u kojoj nema barem neka sitna pogreška“, te nešto ozbiljnijim tonom dodaje: „Slično kao i kod knjiga koje potpisujem kao autor, tako i kod onih koje potpisujem kao urednik, to je čarolija koja teško blijedi: kad vidiš materijalizirano nešto što je do prije koji tjedan ili koji mjesec bila samo rasuta gomila piksela po različitim Word dokumentima, a sad je konkretan predmet koji si ti pomogao stvoriti. I onda kad pomisliš na sve ljude koji će ga uzeti u ruku, koji će ga čitati i s njim proživljavati buru emocija, za mene nema uzbudljivije stvari na ovome svijetu.“

Za Brnardić „najveća nagrada je da sam, ako jesam, mogla potaknuti autorice i autore da u miru stvaraju rukopis kojem se čitavo to vrijeme jako radujem. Radujem se radu na tom tekstu i zajedničkom pažljivom tesanju do završnog oblika. Naravno, ogromno je zadovoljstvo i radost kad te knjige dobiju i priznanja kritike i čitatelja i kad budu nagrađene.“ Sličan sentiment dijeli i Peti-Stantić, a posebno naglašava utjecaj na mladu publiku koja se tek obrazuje. „Razvoj čitalačke publike i mogućnost da promoviram autore u koje vjerujem“, kaže kratko i jasno.

Uređivanje i rad na tekstovima bez dvojbe snažno utječu i oblikuju književnost i zajednicu, kako književnu tako i onu širu. Ovaj, pozitivan utjecaj, u svojim odgovorima na koncu ističu i naši sugovornici: „Sve što radim je meni svrhovito, jer ima značaja za zajednicu. Bez te ideje ne mogu ništa činiti. To je satisfakcija“, kaže nam Lokotar, a Pogačar svoj odgovor ovako zaključuje: „Ako nam književnost nakon svega izgleda mrvicu zanimljivije, dinamičnije, stabilnije, to je to! Samo, perspektiva je opet, naravno, moja, pa… Čitanje i pisanje, srećom, nitko nam ne može oduzeti.” Sasvim dobar zaključak i ovog teksta.

Fotografija Ane Brnardić: Silvestar Vrljić; fotografija Krune Lokotara: Booksa; fotografija Anite Peti-Stantić: Vlasta Prohaska; fotografija Marka Pogačara: Dora Held; fotografija Andrije Škare: Edi Matić.