Povijest književnosti isprepletena je s poviješću putovanja. Naime, izuzmemo li čak i književnost nastalu prije naglog razvoja grčke književnosti, još uvijek možemo govoriti o putovanju kao idealnoj platformi za konstruiranje pripovjednog teksta. Bilo da je riječ o putopisnom tekstu kojeg ćemo naći npr. u Herodota i, doduše mnogo kasnije, u Pauzanije, ili o tzv. fikciji poput Homerove Odiseje ili Zgode Hereje i Kaliroje Haritona iz Afrodizijade, putovanje ne samo da daje idealan okvir za literarni tekst, u smislu sličnosti samog putovanja s pričom koju autor želi ispričati, već nudi autoru idealan sadržaj koji će uvijek i zauvijek zanimati publiku kojoj se pripovjedač obraća. Jer čovjek koji je otišao iz svoje kulture, koji se izmjestio iz svog osnovnog položaja kojeg dijeli sa svojim sugrađanima, čovjek je koji ima moć. Pripovjedač-putnik ima lirsku palicu u svojoj ruci i po njegovom povratku u rodni kraj vladat će grobna tišina među slušateljima kad krene pričati o svojim avanturama koje je doživio na nekim drugim geografskim duljinama i širinama.
Iako je takva situacija vladala tisućljećima ne bi bilo previše nategnuto kad bismo rekli da je pripovijedanje koje se bavi putovanjem, ili kojem je putovanje neka vrta okvira, doživjelo svoj vrhunac u posljednjih 200 godina, i to ne samo u kvantitativnom (kao primjer možemo navesti stotine i stotine avanturističkih romana i knjiga putopisa u 19. stoljeću koje su koincidirale s europskim prodorom u unutrašnjost Afrike), već i u kvalitativnom smislu (uzmemo li spomenuta otkrića Afrike kao parametar, možemo govoriti o Josephu Conradu kao jednom od takvih vrhunaca). Naravno, ne treba smetnuti s uma ni nagli razvoj transportnih sredstava od početka industrijske revolucije koja su jedan od ključnih faktora za takav razvoj događaja. No, od početka modernizma ili modernizama koji razvijaju nove književne žanrove kao što je psihološki roman, situacija se ipak unekoliko promijenila. Doduše, sigurno je da putovanje kao književna činjenica nikad neće nestati. Posljednjih dvadesetak godina, slučajno ili ne, baš nekako na vrhuncu epohe političke korektnosti, postalo je izuzetno popularno davati stipendije piscima da putuju u druge zemlje, eda bi nam se vratili s ispunjenom bilježnicom koja sadrži blago iz stranih zemalja filtrirano kroz umjetnički senzibilitet onoga koga smo poslali. I to je ok.
No, primjeri poput onoga Alaina de Bottona ipak su nešto rjeđi. Naime, švicarski pisac, koji je već neko vrijeme dobro poznat našoj publici, dobio je ponudu koju nije mogao odbiti. Aerodrom Heathrow unajmio ga je da napiše knjigu o suvremenom iskustvu putovanja. De Botton će na Heathrowu živjeti tjedan dana, a ukoliko, onako usput, pismenim putnicima ukaže na beskrajne čari aerodroma i putovanja avionom - još bolje, to je samo dodatni bonus. No, bez obzira na to, de Bottona su uvijek krvožedni britanski mediji ipak možda bezrazložno pribili na stup srama. Umjesto de Botton, mnogi 'writers-in-residence' Alaina sad nazivaju de Bottom, proglašavajući ga najvećim selloutom u britanskoj književnosti (iako je riječ o švicarskom piscu) još od 2001. godine, kad je autorica bestselera Fay Weldon objavila svijetu i gradu da je sponzor njezina najnovijeg romana famozna talijanska firma Bulgari. Medije, dakako, uopće nije briga što Alain de Botton nije samo, kako sam naglašava, opsjednut transportom, već i što protagonist njegove prve poznate knjige Essays In Love(1993.) na početku teksta upoznaje svoju ljubav upravo u avionu (koliko je tu činjenicu pisac smatrao bitnom potvrđuje i dijagram vjerojatnosti, odnosno crtež aviona sa sjedalima kojeg je autor načinio kako bi pokazao kolika je zapravo nevjerojatna slučajnost da je protagonist upoznao svoju ljubav sjedeći u avionu). No, ono što je meni fascinantno u ovoj priči, bez obzira na sve prigovore i predbacivanja autoru, jest činjenica da je piscu od uvijek magičnog premještanja s jednog mjesta na drugo ovom prilikom zanimljiviji aerodrom kao početna ili finalna točka jednog putovanja, fiksirana točka u vremenu koja sječe putovanje poput odsječka neke zvijeri u formaldehidu Damiena Hirsta.
Još jedna asocijacija koje se ne mogu osloboditi su dokumentarni filmovi u kojima autori filma snimaju mravinjake tako što pomoću stakla rade neku vrst presjeka te snimaju nevjerojatnu kompleksnost jednog takvog malog grada. No, tko zna, možda bi na Heathrow i na cijeli taj projekt trebalo gledati (kao što sam autor gleda) kao na nemoguću slučajnost upoznavanja 'upravo te osobe' u avionu; dakle kao na matematičku funkciju s beskonačno mnogo varijabli. Jedino što bismo uvijek morali biti svjesni Heisenbergova načela neodređenosti koje kaže da nikad ne možemo istodobno točno mjeriti i položaj i količinu gibanja čestice, odnosno, što preciznije mjerili položaj čestice, to će veća biti pogreška u mjerenju njezine količine gibanja i obratno.
Neven Svilar
foto: nathan (flickr)
