Zoran Ferić i ja doputovali smo u Kopenhagen u isto vrijeme kada i Barack i Michelle Obama, Oprah i španjolski kralj Juan Carlos. Osim što smo se našli u istoj prometnoj gunguli koju su uzvanici prouzročili u glavnom gradu Danske, naši su se putevi ubrzo razišli: Ferić i ja na promoviranje književnosti a ovi drugi na olimpijske pregovore. Povrh toga, nama iz Hrvatske bila je pružena neobično topla dobrošlica – dvije noći u simpatičnom hotelu čije sobe su imitirale interijer brodskih kabina – dok su Ameri došli i otišli u istom danu. Istina, na televizijskim kanalima nije bilo ničega do prijenosa američkog posjeta, ali ni interes prema hrvatskoj književnosti, na moje neobično zadovoljstvo, nije mnogo zaostajao.
Naš domaćin, Aleksandar Šajin, danski pisac porijeklom is bivše Jugoslavije, proveo nas je sljedeći dan po ulicama Kopenhagena. U tako kratkom turističkom razgledavanju, teško da se može doživjeti cjelina nekoga grada, pogotovo kada su razgovori koji se vode u hodu zanimljiviji od samog eksterijera. Ono što jest moguće je osjetiti ugođaj mjesta: za mene je to bilo magično skandinavsko nebo koje se neobičnom brzinom mijenja iz pomalo depresivne natmušenosti u jarku bistrinu pod čijim zrakama se ocrtavaju vesele boje kuća u kopenhaškoj luci. Tu je Ferić uočio neku bijelu neuglednu zgradu koja je po obliku prozora i strogosti linija podsjećala na bolnicu. I baš je tu, kako nas je tabla upozorila, Hans Christian Andersen proveo 40 godina svog života. Bio je to prvi znak da ispod ljepuškaste uređenosti grada čuči neki neugodan trun koji baca sjenu na svoje stanovnike. Kada su nas kasnije naši danski kolege pitali što mislimo o njihovom gradu, Ferić i ja nismo bili u stanju opisati lagano turobnu atmosferu koja se u nas uvukla zajedno s hladnim jesenskim vjetrom. Lone B. Skovgaard, književnica koja je sudjelovala u diskusiji u Klubu danskih književnika, nazvala je duh svoga grada hamletovskom zlosutnošću.
Dok smo razgovarali o hrvatskoj književnoj sceni s nekoliko revnih i najiskrenije zainteresiranih književnika, uočila sam da su vrlo kritički nastrojeni prema svojoj književnoj produkciji. Izazovi s kojima se susreće hrvatska scena kao i promocija naše književnosti u inozemstvu bili su dočekani s razumijevanjem i gotovo majčinskim prihvaćanjem: ali to je normalno za regiju koja je prošla kroz takvu socio-političku promjenu, rekli su. Komercijalizacija književnosti, slabljenje uloge književnika u društvu i zanemarivanje raznovrsnosti ukusa kod čitatelja problemi su s kojima se Danska također susreće. Ipak, za takvu svoju situaciju, Danci su imali manje razumjevanja, jer oni kao jedna od najbogatijih europskih država "nemaju tako dobar izgovor" kao Hrvatska. Naše društvo iznimno osvještenih književnika zaključilo je da recesija, koliko god bila neugodna, za književnost donosi jednu promjenu na bolje: veliki izdavači u njoj gube puno više od svog profita, dok budućnost leži u malim izdavačkim kućama u kojima pokretačku snagu imaju pojedinci entuzijasti. Kakve god bile globalne ekonomske mijene, danski književnici poručuju da kvalitetna književnost neće nestati. Ta pozitivna misao oprimjerena u njihovom vlastitom djelovanju bila je neobično ohrabrujuća. Iako je Lone u neformalnom dijelu okruglog stola rekla da se "Danci boje bliskosti te zbog toga mnogo piju", nije bilo sumnje u njihovu posvećenost da usprkos jezičnim barijerama književni dijalog između naših dviju kultura zaživi.
Poučena iskustvom britanskog modela multikulturalnosti, skeptična sam prema gostovanju malih književnosti u bogatijim kulturnim sredinama. Naime, kad god se u Velikoj Britaniji predstavlja književnost prevedena sa stranih jezika, u pitanju su dva kulturološka modela: propovijedanje preobraćenima ili drugost/stranost kao egzotika. Ako se primjerice u Londonu promovira Istočno Europska književnost, obavezno se čitanja događaju na fakultetskim odsjecima gdje već unaprijed postoji publika: studenti i predavači kojima je naša regija fokus istraživanja i koji nerjetko govore neki od slavenskih jezika. U mainstream medijima, s druge strane, Istočno Europska stranost, da bi dobila marketinški zamah, mora se dovesti u vezu s primitivizmom i komunističkim ili ratnim užasima koji su obilježili naša područja u posljednjih 60 godina. Tako se egzotika pretvara u komercijalni proizvod, dok u samom procesu izostaje istinski interes i komunikacija s kulturom iz koje književnost potječe. Osim u britanskim akademskim krugovima gdje se kritički polemizira o getoiziranju etničkih manjina i stranosti, kulturna praksa zatvara vrata stranim književnostima kao subjektu na svakom koraku.
Upravo zbog te moje skepse, dvojezično čitanje u kopenhaškoj inačici Bookse – alternativnom književnom klubu Underwood Ink Café – oduševilo me na više načina. U opuštenoj atmosferi kafića, na čijim policama se nalaze knjige danskih nezavisnih izdavača, i pod titravim plamenom svijeća, skupilo se mnogo više čitatelja nego što je bilo stolica. Umjesto pozornice, izvođači su stajali naslonjeni na šank. Ferić i ja započeli bismo na hrvatskom, dok su danski prijevod naših tekstova, kojeg je odlično uradio Aleksandar Šajin, čitali Niels Hav, Ditte Steensballe, Charlotte Christina Inuk Hoff i naš domaćin, naizmjence sa svojim vlastitim tekstovima. Ne samo da su kroz prijevod bili u dijalogu s hrvatskom književnošću već je položaj koji ti književnici imaju na domaćoj sceni privukao njihovu vjernu publiku. Tako je bila ukinuta bojazan da se u kafiću nađu ili samo pripadnici ex Yu imigracije ili pak oni koji Balkan površno doživljavaju samo kao egzotičnu drugost.
U Danskoj se zaista događao književni dijalog. Nakon što sam u šaljivom tonu pitala ostale danske pisce je li istina da se boje bliskosti, Niels Hav je i tu komunikaciju pretvorio u performans. Naime, kada je uzeo mikrofon nakon pauze između čitanja, rekao je da sam ga povukla za jezik i da ima potrebu obraniti svoju naciju. "Zbog Andreinog pitanja ću promijeniti program čitanja", najavio je. Zatim je otvorio svoju zbirku pjesama na neoznačenoj stranici i započeo čitati pjesmu pod naslovom 'Pokaži mi svoje grudi'.
Andrea Pisac
2.10.2009.
Posjet Andree Pisac i Zorana Ferića Književnoj galeriji Underwood Ink i Udruženju književnika Danske u Kopenhagenu organizirali su Internacionalni odbor Udruženja književnika Danske i književni klub Booksa.
