Četvrtak
07.05.2009.

Gospodin i gospođa Hide

n.s.



A+ A-

Spisateljski dvojac Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen objavio je svoj prvi zajednički roman na engleskom jeziku, Mr. & Mrs. Hide. Napisan za vrijeme njihovog boravka u Americi, radnje locirane u Los Angelesu, roman govori o paru pisaca i njihovim tekstualnim, seksualnim i inim odnosima u 'obećanoj zemlji'. Drugi Grgorinić/Rađen roman, nakon Gdje se noga spaja s drugom nogom koji se također bavi dinamikom para, objavila je nezavisna izdavačka kuća Spineless Books iz Urbane, Illinois, a kod nas se knjiga može naručiti preko Bookmarka. Nakon izleta u engleski jezik, spisateljski par vraća se materinjem jeziku u zbirci priča Utjeha južnih mora, koja bi se uskoro trebala pojaviti u knjižarama u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Zašto su tako pisali roman, te zašto smatraju da je kolaboracija u pisanju književnog teksta kod nas tabu, autori objašnjavaju u ovom razgovoru:


Postoje ljudi koji smatraju da je, na primjer, pjevanje na engleskom jeziku glupa i ružna navika zatupljenih i amerikaniziranih mladih ljudi, no tu su, hvala im na tome, hrvatske diskografske kućice koje paze na to da se reve na materinjem i da se u domaći audioprostor ne provuče nešto englesko. I to je glupo, štoviše žalosno i ograničeno. Naime, ljudi koji pjevaju na engleskom jeziku pjevaju tako ne zato što žele osvojiti američko ili novozelandsko tržište, već zato što su, htjeli-nehtjeli, ukorijenjeni u tradiciju engleskog jezika u pop muzici, i prve riječi koje beknu uz drndanje po gitari su 'I love you baby' ili slično, što gotovo da dolazi jednako tako prirodno kao 'mama' petnaestak godina prije toga. To je isti princip kao onaj po kojem su Milton ili držimo se našeg kraja, hrvatski latinisti pisali na latinskom jeziku; dakle, to je jednostavno pitanje tradicije, neke unutarnje nužnosti, a ne voljne odluke. No, što je s onim što nazivamo književnim tekstom? Zašto pisati na stranom jeziku? Ako je princip isti kao spomenuta 'ukorijenjenost u angloameričku tradiciju', onda bi se tako nešto i moglo tolerirati. No, koliko god mi pričali o premalom broju prevedenih knjiga u nas, još uvijek je riječ o toliko velikom korpusu kvalitetnih tekstova dostupnih na hrvatskom jeziku (pitanje prijevoda ili prepjeva poezije ostavimo po strani), odnosno knjiga bliskih senzibilitetu, ukusu ili bilo kojem drugom faktoru koji utječe na čitateljsku odluku, da ih uz najbolju volju i maksimum danoga vremena ne bi mogli sve pročitati za vlastitog života. Ipak, ovo je tema koja zahtjeva jednu dulju raspravu ili polemiku, stoga o tome nekom drugom prilikom. Do tad, upoznajte se s obitelji Hide. 

POVRATAK NA VRH STRANICE