'Granice čine svijet u kojem živim'

Nagrađivani slovenski pisac Goran Vojnović, jedno od najistaknutijih regionalnih literarnih imena mlađe generacije, u svojem se novom romanu Smokva bavi emotivnim i identitetskim nasljeđem raspada bivše Jugoslavije.

Roman je upravo objavljen u izdanju Frakture u prijevodu na hrvatski Anite Peti-Stantić, a Vojnović će ga hrvatskim čitateljima predstaviti kao gost Festivala svjetske književnosti koji se u organizaciji Frakture održava u Zagrebu i Splitu od 4. do. 11. rujna. U tom povodu, s Vojnovićem je razgovarala novinarka HINA-e, Gea Vlahović.

"Na intimnom planu svi smo mi prošlost. Ona nas definira i, kada sjednem pred prazan ekran, svjestan sam da ga mogu popuniti samo prošlošću, svojim uspomenama i uz njih vezanim osjećajima, spoznajama i razmišljanjima koja iz njih proizlaze. O budućnosti ni ja, a ni bilo tko drugi rekao bih, ne znamo ništa, i strah me često onih koji su uvjereni da nešto o njoj znaju. Ja znam samo svoju prošlost i to me kao pisca jedino i zanima", kazao je Vojnović.

Kad nije pisac, nastoji živjeti u sadašnjosti, napomenuo je, "iako mi to ne uspijeva u onolikoj mjeri koliko bih želio, i iako sam ja svoju priču, za razliku od mojih junaka, već odavno sastavio". Pisac, pak, ne smije raditi nikakve kompromise – mora pisati ono što osjeća, što ga boli, što ga jako zanima, "jer književnost, da bi bila dobra, mora biti politički angažirana".

"Teme kojima se bavim utoliko su političke jer se politika na našim prostorima bavi posve krivim stvarima i što je i društvo ispolitizirano do te mjere da se svaki tekst, pa čak i onaj literarni, iščitava strogo politički i to često na onaj najvulgarniji način, lijevo-desno. S druge strane, naši su životi u tolikoj mjeri uronjeni u politiku da je skoro nemoguće ne napisati politički tekst jer je gotovo sve politika, što je i jedna od tema mojeg posljednjeg romana", istaknuo je.

Ali književnost, ako želi biti književnost, "ipak mora ipak biti više od politički angažiranog teksta; ona mora funkcionirati i izvan našeg koordinatnog sustava, određenog našim vremenom i prostorom i našom politikom".

Roman 'izrastao' iz drveta

Pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla, Vojnović je rođen 1980. u Ljubljani. Pozornost kritike i publike privukao je već svojim prvim romanom Čefuri raus! (2008.), u kojemu se bavi temom identiteta imigranata. Prva naklada njegova drugog romana Jugoslavija, moja domovina (2011.) rasprodana je u svega nekoliko dana, a roman je također vrlo uspješno adaptiran za kazalište.

U trećem romanu Smokva (2016.) Vojnović se ponovno bavi identitetskim traumama kao nasljeđem raspada bivše Jugoslavije, ali je ovaj puta obitelj u njemu postavljena u prvi plan, dok su društvene traume potisnute u pozadinu. Roman je najavljen kao obiteljska epopeja triju generacija i autorov najambiciozniji roman do sad.

"Smokva se vremenski proteže od 1955. do danas, ali naravno da nastanak priče ne kreće od njezina početka. Kod mene se obično događa da početak priče tek u završnim fazama pisanja postane početkom jer priča u meni godinama polako raste, a onda se godinama razrasta dok je pokušavam napisati", otkrio je pisac.

"To naročito vrijedi za moj zadnji roman, koji je rastao pred mojim očima i često me odvodio u posve neočekivane smjerove i bilo mi je potrebno mnogo vremena da priču posložim, da nađem njen pravi ritam, očistim viškove, stranputice. Na filmu svi znaju koliko je važna montaža, dok se u literaturi o tom procesu ne govori, iako je to, barem za mene, vrlo bitan dio pisanja", dodao je.

Naslov Figa (smokva) roman je dobio jer ta riječ u piscu priziva "sjećanje na jedno drvo ispred jedne kuće u kojoj su živjeli meni dragi ljudi".

"Iz tog drveta izrastao je ovaj roman. Smokva u romanu naravno nije ona smokva iz mojih uspomena ali se, nadam se, u roman prenio duh jednog meni dragog prostora, jedna ljubav prema ljudima, kojih više nema, i mnoge druge emocije iz tog svijeta."

Intimna tišina granica ljudi i ljubavi

Smokva je roman o tri ljubavne priče smještene u tri različita vremenska razdoblja, koje, svaka na svoj način, zadiru u intimu junaka.

"I u prijašnjim sam se romanima bavio odnosima, kako obiteljskim tako i partnerskim, ali su teme ratnih zločina i čefurstva ipak bile noseće, dok Smokvu doživljavam kao vrlo intiman, na neki način tih roman, svoj 'najtiši' do sad, bez obzira što i u ovom romanu počinju ratovi, brišu se i nestaju ljudi i raspadaju države", kazao je pisac.

"Ali to su tek začini naših ljubavi, o kojima pišem, što je opet nešto što, kako se može vrlo lako iščitati iz dosadašnjih zapisa o romanu, ovisi o svakom čitatelju. Tako će mnogi ovaj roman doživjeti kao donekle logičan nastavak obrade mojih tema, dok će drugi u njemu prepoznati odmak od njih."

To je također roman o granicama – onima među državama i narodima, ali i među ljudima.

"Pisanje o granicama za mene je neminovno jer je razgraničavanje i ograničavanje mog svijeta, kako onog realnog iliti geopolitičkog, tako i onog duhovnog ili kulturnog, odigralo u mom životu jednu vrlo veliku ulogu i na neki je način još igra", istaknuo je Vojnović.

"Meni su, i ne samo meni, razgraničili domovinu, obitelj pa, u konačnici, i jedan od moja dva jezika, moj materinji srpskohrvatski jezik, da bi me onda pokušali ograničiti jednonacionalnim identitetom i jednonacionalnom kulturom. Kada govorim o granicama, ja dakle govorim o sebi i o svijetu u kojem živim, a to je jedino što pisac može i treba činiti", pojasnio je.

Ispreplićući priče svojih junaka Aleksandra, Jane, Vesne, Safeta, Jadrana i Anje, Vojnović iz njihovih životnih ulomaka sastavlja veliku priču koja ih sve povezuje. Središnji je lik Jadran, koji iz fragmenata sjećanja i događaja sastavlja priču o prošlosti da bi razumio svoju sadašnjost.

"Osnovna, ili barem jedna od poruka romana, ako pisci uopće smiju govoriti o porukama svojih djela, baš je u tome da nijedna priča nije dovršena, da uzroci, povodi i motivi nikada do kraja ne mogu biti ni objašnjeni ni otkriveni jer je svaka priča u svojoj biti laž ili fikcija. Svaka je priča, naime, konstrukcija iz na ovaj ili onaj način odabranih djelića stvarnosti", napomenuo je pisac.

"Iako Smokva možda ima u sebi nešto drukčiju ambiciju nego moji prošli romani, svima sam njima pristupao jednako ozbiljno i s jednako iskrenom željom da sam sebi odgovorim na neka pitanja na koja godinama nisam uspijevao naći odgovor", dodao je. "Zato mi se čini da je svaki od romana posljedica mojih doista suludih ambicija da razriješim neke naizgled nerazrješive stvari", poručio je.

'Slučajni' književnik

Danas jedan od najcjenjenijih mladih slovenskih književnika, Vojnović je u književnost zakoračio 'slučajno': njegova prva knjiga nastala je iz scenarija i tek bi, prema najavama, uskoro trebala biti ekranizirana.

Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma Piran/Pirano. Također je kolumnist slovenskog časopisa Dnevnik, a izbor svojih kolumni objavio je u knjizi Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra (2010.).

"Trenutno sam više pisac nego redatelj: sam sebe sve više doživljavam kao pisca; u literaturi sam, čini mi se, našao svoje umjetničko ja. Ili sam samo u fazi kada mi mir, koji mi nudi pisanje, mnogo više odgovora od filmske ludnice", otkrio je pisac, kojemu "svijet filma ostaje vrlo drag i privlačan", pa tako trenutno radi na nekoliko različitih filmskih projekata: "Pripremam se za snimanje jednog kratkog filma, u različitim ulogama radim na tri scenarija za cjelovečernji film, pišem jedan kazališni tekst i u mislima razvijam novi roman", kazao je.

Vojnović će o svojoj najnovijoj knjizi, literarnim metodama i preokupacijama na FSK-u sa svojim hrvatskim čitateljima razgovarati u petak 9. rujna u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu, te u subotu 10. rujna u zagrebačkom Kinu Europi.

***

izvor: HINA