Page arrow

Ide li nam jezik u 'smećnjak'?

Large 1531
Utorak
14.04.2009.

Nisu rijetke usporedbe između jezika i živog organizma, štoviše, vrlo često ćemo čuti kako se 'jezik razvija i raste, poput živog bića...'. No, ako prihvatimo tu vrstu poredbe onda možemo biti cjepidlake i reći da jezik, kao svako živo biće, ima svoj početak i svoj kraj, dakle rođenje i smrt. I kao što se kod živih bića, napose homo sapiensa, s približavanjem trenutka nestajanja ili nepostojanja dešavaju fenomeni poput demencije ili senilnosti, tako je onda valjda i s jezikom. Doduše, fenomen senilnosti, kada je riječ o našem jeziku, nije prirodno zadan, već je fino programiran, tako da - ako ćemo već inzistirati na poredbama - možda umjesto senilnosti trebamo koristiti riječ lobotomija. Naime, naš jezik je posljednjih dvadesetak godina pretrpio toliko promjena, od kojih je nevjerojatno velik broj bio induciran čistim nasiljem, a ako bi bili dovoljno uporni mogli bi napraviti tipologiju distorzije jezika zadnja dva desetljeća. Jer, zaista, riječ je o složenom fenomenu. Između ostalog, posljednjih godina hrvatske jezikoslovce mori barbarski upad engleskih jezičnih trupa na teritorij hrvatskog jezika, a paranoja koju su počeli iskazivati hrvatski stručnjaci prelila se iz korita struke i sada je vidljiva svuda oko nas. Jedan od interesantnijih primjera kojem sam imao čast svjedočiti star je niti godinu dana. Naime, kao novinar u informativnom programu jednog radija u nekoj vijesti sam upotrijebio riječ redikul, na što mi je voditeljica rekla da ona to odbija pročitati, jer da 'kako može netko biti redikul, to je engleska riječ, to je kao da kažemo da je netko stupid!'. Dakle, paranoja je svakako postigla određene uspjehe, budući da ljudi očito počinju cenzurirati vlastiti vokabular, čistiti metlom riječi baš kao što su to činili prije petnaestak godina u najslavnijoj epohi hrvatskog jezičnog purgatorija. I tu nastupa fenomen koji se u književnosti zove 'realizirana metafora', a čiju strahovitu snagu možemo osjetiti kod jednog Bulgakova; ideja jest riječ, riječ jest misao, i jedno ne prethodi drugome, pa tako brisanje podataka u vlastitom mozgu nije ništa drugo nego dobrovoljno podvrgavanje lobotomiji.
 

No, nema razloga za zabrinutost, nove riječi ćemo izmisliti i ugraditi ih u bedem hrvatskoga jezika. Bizarna ideja utjelovljena u natječaju časopisa Jezik za najbolju novu hrvatsku riječ trebala bi valjda osigurati da imamo dostojne zamjene. No, što to zapravo znači? Po čemu je 'pretjecajnik', riječ koja bi trebala označiti pretjecajni trak na cesti, hrvatska riječ? Da li autor mora biti Hrvat, hrvatski građanin, ili mora živjeti u Hrvatskoj da bi njegova riječ postala 'nova hrvatska riječ', ili je može izmisliti bilo tko tako što uzme korijen od riječi koja se zamjenjuje i doda joj se nastavak ak/ik/ica/lo ('daljinac' - daljinski upravljač, 'smećnjak' - kontejner za smeće, 'čavrljalo' - chat, 'uspornik' - ležeći policajac…), te je jedino bitno da je odobri nekakav jezični sveti Petar, autor ili budući autor novog korijenskog pravopisa. Zanimljivo je da su iz časopisa Jezik odlučili igrati na sigurno, na nekakvu smiješnu kartu tradicije, i to tako što su od tisuću ljudi koji su se javili na ovogodišnji natječaj, odnosno od četiri tisuće novih 'riječi', za pobjednika sasvim slučajno odabrali hrvatskog pisca, Dragu Štambuka, koji je odlučio riječ stent, medicinski pojam koji označava neku vrstu proširenja srčanih žilica ili srčanog potpornja, zamijeniti s – 'proširnica'. (Ako ništa drugo, Štambukov je primjer potaknuo Renata Baretića da složi urnebesni  medicinski novogovor, kojeg možete pročitati u tekstu Jezikoslovna tonidba na sajtu h-alter.) Naime, to bi čitavoj priči trebalo dati neku vrstu legitimiteta, jer ako pogledamo u bilo koji hrvatski rječnik naći ćemo ogroman broj riječi pored kojih piše 'A.G. Matoš' ili 'Miroslav Krleža'. Dakle, po tom principu, književnost je ta koja ima pravo izmišljati nove riječi, a samim time i književnici. No, upravo u tome leži paradoks, jer dok se u semantičke kaše centrifugalnog univerzuma kojeg nazivamo književnim tekstom može dogoditi čudo rađanja nove riječi, natječaj nema konteksta, on je vakuum, praznina i ništa. I tako hrvatski postaje jedina sila u prirodi gdje iz ničega nastaje nešto. A nešto što je bilo - galop, hop!, u ništa… 

Neven Svilar

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu