Ponedjeljak
17.12.2007.

Kako uvježbati kreativno pisanje?

booksa



A+ A-

U Booksi će u utorak, 18.12.2007., gostovati profesor Josip Novaković, autor popularnog udžbenika za kreativno pisanje Radionica pisanja fikcije (Algoritam). Novakovićev se udžbenik koristi na mnogim američkim sveučilištima na kojima postoje i istoimeni studiji koji su postali nezaobilazna crtica u životopisima brojnih mladih književnika. U Hrvatskoj se kreativno pisanje ne predaje na fakultetima, no, u zadnje su vrijeme sve popularnije razne radionice kreativnog pisanja. Jednu od takvih već nekoliko godina u Booksi vodi poznati hrvatski književnik Zoran Ferić. Ferićeva radionica pobuđuje velik interes kod mladih i neafirmiranih pisaca, a o njezinoj uspješnosti već smo vam pisali spominjući Igora Kokoruša, Darija Rukavinu i eventualiste kao primjer 'početnika' koji su do svojih knjiga i publike došli upravo nakon Ferićeve radionice. Uz brojna odobravanje i pozitivna mišljenja, učenje kreativnog pisanja često nailaze i na negodovanja i kritike. U tom kontekstu porazgovarali smo sa Zoranom Ferićem i zamolili ga da nam otkrije tajnu učenja kreativnog pisanja.


Po tvom iskustvu, koji je omjer talenta i uloženog rada kod dobrog pisca?
Uvjeren sam da su volja, upornost i ljubav prema literaturi dio talenta. Slično je kao i u sportu. Možeš biti talentiran za tenis ili nogomet, možeš imati brzinu, motoriku, kombinatoriku u glavi, ako se pokreti ili igra ne automatiziraju dugotrajnom vježbom ništa od kvalitetnog igrača. Tako je i ovdje. Ono što zovemo talent i uloženi rad u jednom se trenutku stapaju u način života, mišljenja, gledanja stvari oko sebe. Jedna je polaznica radionice, Martina, baš jučer rekla:"Svuda oko sebe vidim priče, samo ih sada treba napisati." Kada se konačno spoji to dvoje, 'vidim priče' i 'napisati' u cjelinu onda dobivamo književnost. Ne bi valjalo precjenjivati ulogu talenta. Edo Popović kaže da je seks precijenjen. Čini mi se da je tako i s talentom. I ne samo kad je riječ o pisanju.

Kod pisanja, što se to može naučiti, a što je stvar talenta?
Puno toga se može naučiti. Kažu da talentiranima samo treba kraće vrijeme. Možda se i talent može naučiti. Ako postoje volja i ljubav prema literaturi, onda se čovjek određenim tehnikama može dovesti u stanje u kojem će biti neusporedivo bolji i kreativniji nego što je i sam mislio da može. To je u teoriji. Meni to, naravno, nije uspjelo, ali uvjeren sam da se može. Naučiti kako brže rješavati probleme, poslušati intuiciju, provocirati vlastite emocije, gledati kako su drugi pisci obrađivali teme slične našima, uvježbati svoje pisanje kao potpis, da bude naše i prepoznatljivo, a u nekom segmentu uvijek drugačije. Kao spin u stolnom tenisu koji se povuče iz želuca, spontano. Međutim, ne bi valjalo zaboraviti da je on prije toga bio dugo uvježbavan.

U svojem govoru zahvale na dodjeli Nobelove nagrade Doris Lessing rekla je da pisci nastaju u obiteljima u kojima se čita. Koliko je izloženost knjigama od najranijeg djetinjstva važna za razvoj dobrih književnika?
Naravno da pisci prije svega trebaju biti ozbiljni čitatelji. Jezik se i uči čitanjem, a pogotovo ono što bismo mogli nazvati jezikom književnosti. Kad se to događa od rane mladosti, onda taj jezik književnosti - u što ubrajamo načine iskaza, sposobnost baratanja stilovima, dijalozima, vođenje priče, stvaranje slika, figura – dakle, taj jezik učimo spontano i bez muke, kao i materinji jezik. Ako se pak taj dio propusti, čovjek mora štošta nadoknađivati, ali može nadoknaditi ako želi. Važno je živjeti u tom svijetu jezika i sve što vidimo ili nam se događa pretvoriti u rečenice. Literatura je neka vrsta prevođenja znakova iz stvarnoga života u znakove jezika.

Što polaznici radionica i studenti kreativnog pisanja ističu kao najveću prednost radionica?
Obično dvije stvari. Postaju svjesni da je na priči ili romanu potrebno ozbiljno raditi, postaju svjesni različitih varijanti kako se nešto može ispričati ili kako se priča može završiti. To im omogućuje da više rade na svojim tekstovima. I drugo, dobivaju povratnu informaciju o svojim pričama. Ali povratnu informaciju koja ih ne uspavljuje kao što to čine pohvale prijatelja ili bliskih, koji su najčešći čitatelji autora koji se tek upuštaju u ovu avanturu, nego kritiku koja bi im mogla biti korisna. Pri tome se treniraju i u kritičnosti prema vlastitome tekstu.

Neki kritičari u Americi tvrde da su tečajevi/studiji kreativnog pisanja uništili originalnost i da su današnji mlađi pisci uniformirani, odnosno da romane pišu šablonski. Možeš li to komentirati?
Ne vjerujem da učenje tehnika pisanja, ili emocionalne usredotočenosti proizvodi uniformiranu književnost ili šablonske romane. Ako se i složimo da je literatura u sve većoj mjeri šablonizirana, u što nisam siguran, onda mi se čini da razloge ne bismo trebali tražiti u sve većem broju radionica kreativnog pisanja nego u sadašnjem trenutku, statusu literature, tržištu i duhu epohe ako hoćemo. Kundera je pišući o smrti romana rekao: "Roman (kao i čitava kultura) sve je više u rukama medija; oni su zastupnici ujedinjene planetarne povijesti, šire i usmjeravaju proces redukcije; odašilju po čitavom svijetu ista pojednostavnjenja i klišeje koje će prihvatiti većina, svi, cijelo čovječanstvo." (…) "Duh romana je duh složenosti. Svaki roman govori čitatelju: 'Stvari su složenije nego što misliš'. To je vječna istina romana, koja se, međutim, sve manje čuje od buke jednostavnih i brzih odgovora što prethode pitanju i isključuju ga. Za duh našeg doba u pravu je ili Ana ili Karenjin, a stara Cervantesova mudrost koja nam govori o teškoći spoznaje i neuhvatljivoj istini čini se napornom i beskorisnom." Optužiti za sve to radionice kreativnog pisanja bila bi ludost gora od one Don Quijotea. Štoviše, radionice kreativnog pisanja mogle bi u toj situaciji i pomoći, mogle bi možda osvijestiti i osvijetliti problem. Naravno da se protiv tržišta u ukupnosti civilizacije ništa ne može kao ni protiv vjetrenjača, ali dobro je kad čovjek barem zna. Spoznaja je supstitut za pobjedu nad onime što ne možemo pobijediti.

Zbog čega se 'umijeće pisanja' još uvijek ne uči na našim fakultetima (za razliku od slikarstva, glazbe, arhitekture,…)?
To bi stvarno trebalo pitati nekog drugog. Ja se sam to pitam još od prve godine faksa. Nas nekoliko, Boris Gregorić, Krešo Bagić, Boris Škvorc došli smo na studij prvenstveno s idejom da postanemo pisci. Da se bavimo proizvodnjom književnih tekstova, ali nas je na fakultetu jako malo stvari na to upućivalo. I onda, prije dvadesetak godina, postavljali smo upravo ovo pitanje. Nedavno sam razgovarao sa Zvonkom Kovačem koji je profesor na slavistici i pjesnik i on kaže da svaki pokušaj formiranja neke takve katedre ili studija propada, iako na Filozofskom fakultetu radi  puno pisaca. Postoji uobičajeno mišljenje da se pisanje nikako ne može naučiti, a slikarstvo ili sviranje violine može. Na ovome primjeru zapravo vidimo koliko je tradicija u njegovanju neke vještine ili umjetnosti važna. Mi naprosto nemamo tu tradiciju.

Koja su danas mjesta razmjene ideja i iskustava (u odnosu na nekadašnje salone i kavane)?
U svakom slučaju to su još uvijek birtije, ali ne dominantno. Internet, sajmovi, kružoci, razne čitalačke sekcije…

Na koji si sve načine ti vježbao 'pisati' (ili još uvijek vježbaš)?
Snalazio sam se. Napravio sam svoju vlastitu školu pisanja, na što su upućeni autori kad nemaju nešto drugo. Dakle, vježbao sam nadrealističke tekstove, tok svijesti, dijaloške priče, bilježio ideje, stvarao scenarije za priče, romane, i prije dolaska kompjutora (bože, kako to pretpotopno zvuči) formirao sam fileove s rečenicama, zapletima, likovima. I danas to činim.

Kako izgledaju vježbe koje zadaješ svojim polaznicima radionica kreativnog pisanja?
To su prvo imena likova koja se zatim mogu pretvoriti u likove, pa zadane pripovjedne situacije iz priča koje polaznicima nisu poznate, zatim razrada i podražavanje stila neke priče kojoj su polaznici dobili početak, ali ne i kraj pa je trebaju završiti, zatim dijaloške vježbe, vježbe 'navlačenja' emocija na fotografiju ili dragi predmet, rad na vlastitoj priči ili originalan zaplet, zatim zaplet s podtekstom itd.

Koje autore voliš isticati kao primjer?
Carvera, Inga Schulzea, Nabokova, Kunderu, Popovića, Karuzu, Olgu Tokarczuk…

I jedno neozbiljno za kraj – jesi li ikad pisao na nekakvom čudnom mjestu ili na nekakav neuobičajen način? Guščjim perom, uz petrolejku, možda na staroj Remingtonki, ili u smočnici musav od marmelade?
Jesam. Pisao sam u mračnom spremištu za vojne karte u garnizonskoj knjižnici u Doboju, kad sam bio u vojsci. Imao sam malu svjetiljku, papire i nalivpero kojemu nije radila pumpica pa sam ga svako malo morao umakati u bočicu crvene tinte koju sam našao u malom radnom stolu u kutu te prostorije. Zamišljao sam da pišem krvlju.    

Razgovarala Vanja Bjelić Pavlović

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!