U ovom je kratkom odlomku iz knjige Tor zur Welt– Fußball als Realitätsmodell (Vrata u svijet – Nogomet kao stvarnosni model) poznatoga njemačkog sociologa Klausa Theweleita možda i najbolje sublimirana simpatija koju spram nogometa nerijetko – pogotovo u zadnjih pedesetak godina - gaje književnici i književnost. Na stranu ona opća mjesta mnogog sportskog novinara ili nadobudnog publicista o nogometu kao još jednoj, posebnoj umjetnosti. Nije da u tome nema istine, samo mi se čini da se često previđa druga specifičnost koju dijele nogomet i književnost, a to je prije svega mogućnost zaljubljenosti u 'divne gubitnike', česte junake kako književnosti, tako i nogometa koje ste, ukoliko potpuno iracionalno navijate za klub koji lebdi negdje na tromeđi između radničkog identiteta, nacionalizma i kvazipurgerskog hohštapleraja, a koji nije 'prezimio u Europi' već trideset i kusur godina, itekako svjesni.
Javna ljubav i neskriveno divljenje što ih neka od najpoznatijih svjetskih spisateljskih pera iskazuju spram nogometa, ipak su relativno nedavna pojava. Iako se već u djelu Descriptio Nobillissimae Ciuitantis Londinae iz 1174. godine, svojevrsnom životopisu katoličkog biskupa i mučenika Thomasa Becketa, nalazi dosta precizan opis igre koja umnogome nalikuje današnjem nogometu, naredna ga stoljeća nisu pretjerano tetošila. Nogomet je u njima bio i ostao zapažen isključivo kao divlja i primitivna igra za iste takve ljude. Stoga ne čudi kontekst unutar kojeg se po prvi put u engleskoj književnosti pojavljuje riječ 'football' u svom današnjem obliku. U četvrtoj sceni prvog čina Shakespeareove drame Kralj Lear Vojvoda od Kenta britko odbrusi na provokaciju izdajničkog i zlobnog sluge još izdajničkije i zlobnije kraljeve najstarije kćeri:
Oswald: I'll not be struck, my lord.
Kent: Nor tripped neither, you base football player.
(1.4.94-5)
Pomalo je ironično što Shakespeare vjerojatno nije mogao biti svjestan koliko je ovakvim dijalogom zapravo ušao u jednu od matrica najpopularnijeg sporta današnjice. Jer, iako Vojvoda od Kenta, pozitivac beskrajno odan svom kralju, želi poniziti i kazniti bezobraznog Oswalda te ga proglašava 'bijednim igračem nogometa', Oswaldu polazi za rukom napraviti ono što često pokušavaju, s više ili manje uspjeha, Cristiano Ronaldo ili igrači talijanske nogometne reprezentacije – vrhunskom glumom isprovocirati kod protivničkog igrača reakciju zbog koje će biti udaljen iz igre. A upravo se to u daljnjem tijeku drame i događa. Shakespeare će nogomet spominjati još i u Komediji zabuna, uglavnom u istom, posprdnom smislu.
U narednim stoljećima nogomet se povremeno zabranjuje kao oblik javne zabave, ali i institucionalizira, postaje redovan i omiljen sport na brojnim, uglavnom engleskim sveučilištima, a sredinom 19. stoljeća počinju se osnivati prvi javni nogometni klubovi. Viktorijanska je Engleska dotad već strogo zauzdala svoju radničku klasu, ograničila joj prostor kretanja i 'podarila' slobodan vikend tijekom kojeg će se radnici i njihova djeca pasivno ili aktivno baviti sportom. Klupske boje polako postaju prepoznatljive, prostor za identifikaciju definiran, a ljubav između nogometa i književnosti počinje se stidljivo rađati i konačno je možemo sustavno pratiti od početka dvadesetog stoljeća. Najuočljivija će biti upravo u Engleskoj, iako su prve kompletne romane nogometu posvetili – Rusi.
Osip Mandelštam tako 1913. godine piše roman Futbol. Petnaestak godina kasnije, njegov će sunarodnjak Jurij Oleša svojim romanom Zavist polučiti slavu usporedivu – tako barem tvrde njegovi sunarodnjaci - s onom koja je pratila Dostojevskog nakon izdavanja romana Bijedni ljudi. Olešin roman nastaje u razdoblju kada je ruska umjetnost generalno obilježena različitim eksperimentalnim postupcima, pa tako neki teoretičari - točnije William Harkins - i Zavist opisuje kao "ekspresionistički roman s elementima realizma, romantizma i simbolizma, kompleksno djelo u kojem se autor s nemalom dozom ironije razračunava s ondašnjim ideološkim previranjima u Rusiji". Nogometna je utakmica u radnju integrirana kao izrazito dramatičan događaj o čijem ishodu zapravo ovisi i kompletan ishod romana, odnosno razrješenje ljubavnoga trokuta između njegovih glavnih junaka.
Iako će se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća pojaviti i zbirka poezije Pet pjesama o nogometnoj igri talijanskoga pjesnika Umberta Sabe, nogomet će se uglavnom tematizirati kroz prozne oblike. Negdje oko 1930. godine, Alberta Camusa tuberkuloza će udaljiti od, ako je vjerovati predaji, briljantne karijere nogometnog vratara. Nogometu i vratarima Camus će se ipak vraćati u nekim svojim esejima, a njegov suvremenik i poznati francuski intelektualac Jean Paul Sartre nogomet će jednom prilikom proglasiti 'metaforom života', dok će u drugoj mudro zaključiti kako se u „nogometu sve komplicira samim prisustvom suparničke momčadi“.
Ipak, najplodnije razdoblje tematiziranja nogometa u književnosti nastupa u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Camilo Jose Cela 1963. godine objavljuje Jedanaest pripovijetki o nogometu, a 1970. godine tada još relativno normalni Peter Handke piše kratki psihološki krimić Die Angst des Tormann beim Elfmeter (Strah golmana pri izvođenju jedanaesterca, kod nas još uvijek nažalost nepreveden), prema kojemu će kasnije napisati scenarij za istoimeni Wendersov film. Njegov glavni junak, nekad poznati golman Josef Bloch, nakon što povjeruje kako je dobio otkaz, luta jedne noći po Beču, razmišlja i druži se s prodavačicom kino karata za koju to druženje ne završava baš najbolje. Centarfor je ubijen u sumrak, kriminalistički roman s puno manje psiholoških elemenata piše 1988. španjolski književnik i veliki Barcelonin navijač, Manuel Vazquez Montalban.
Nogometna se književnost kao žanr konačno etablira početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, nakon što je Nick Hornby u sada već kultnoj knjizi Fever pitch (Nogometna groznica) svijetu opisao razmjere ljubavi koju gaji spram engleskog nogometnog kluba Arsenal. A kako Hornby pripada generaciji pisaca rođenoj uglavnom nakon 1950. godine, generaciji koja je – pogotovo u Velikoj Britaniji – formirana kroz popularnu i masovnu kulturu, kojima nogomet neminovno pripada, ne čudi činjenica da su uslijedila djela poput Tvornice nogometa Tima Parksa ili književnog opisa kompletne nogometne sezone jednog kluba, A Season with Verona.
S obzirom da znamo koliko Hrvati vole nogomet, ne bi bilo u redu preskočiti književna mjesta u kojima smo tu ljubav na više ili manje suptilan način dokazivali. Tako je Smoje u Velom mistu pisao o međusobno neraskidivoj povijesti Splita i Hajduka. Njegov bi svojevrsni zagrebački antipod mogao biti Borivoj Radaković koji je 1990. objavio roman Sjaj epohe koji je četiri godine kasnije pretvoren u dramski tekst Dobro došli u plavi pakao. Krešimir Bagić u svojoj zbirci poezije Jezik sa svake udaljenosti 2001. godine pjeva, između ostalog, i o Fabienu Barthezu i Laurentu Blancu, a neposredno prije početka ovog posljednjeg Svjetskog nogometnog prvenstva Fraktura objavljuje nogometne priče jedanaest domaćih autora u zbirci Slobodni udarac.
I za kraj – mlade mužjake s ovih prostora u nogometnu književnost najčešće uvode Slavko Kolar sa svojom Nogometnom utakmicom i Ivan Kušan, odnosno njegov Koko romanom Ljubav ili smrt.
Mene svakako jesu.
Hrvoje Krešić
