U Booksi trenutno traje četvrta po redu Revija malih književnosti, festival koji Hrvatskoj predstavlja mladu književnost iz regije. Ove godine posjetila nas je bugarska reprezentacija na čelu s izbornikom Mitkom Novkovim. Bugarski su pisci pomalo zapostavljeni u Hrvatskoj, od modernijih autora preveden je samo Prirodni roman (Profil) Georgija Gospodinova pa je ovogodišnja Revija rijetka prilika da se Hrvati upoznaju s iznenađujuće zanimljivom ponudom mladih bugarskih pisaca.
Prije večerašnje posljednje književne večeri na kojoj će gostovati Nadežda Radulova, Marica Kolčeva i Mira Duškova pročitajte što su nam u protekla dva dana festivala o sebi rekli Emanuil A. Vidinski, Angel Igov, Marin Bodakov, Silvija Tomova, Jana Bukova, Kamelija Spasova i Marija Kalinova. S gostima je razgovarala Miljenka Buljević.
Vidinskog, Igova i Bodakova osim književnosti veže i profesionalni rad u medijima, a kako mediji podrazumijevaju posredovanje, upravo je posredovanje motiv koji povezuje njihove tekstove prevedene za potrebe Revije malih književnosti.
Koliko ste svjesni posredovanja kao motiva u vašim tekstovima, te ako jeste, zašto ste izabrali baš njega kao motiv za priče?
Igov: Iskreno, kod mene se to desilo slučajno. Prije no što sam došao na radio, uopće se nisam mislio baviti novinarstvom. Radim u različitim medijima i oduvijek sam se trudio pomagati ljudima da pobjegnu od svoje svakodnevice, iako se novinarstvo bavi baš tom svakodnevicom. Mislim da književnost ima istu tu funkciju.
Bodakov: Ja i u književnosti tražim vijest. Iako ima dana kad mislim da su književnost i novinarstvo u konfliktnu interesa, ima dana kad mislim da su najbolji prijatelji.
Vidinski: Novinarstvo me pretvorilo u pisca koji sam danas. Dok se književnost ponekad zna izliti, novinarski tekst ima jasne granice, one su fizičke, agresivne... Od novinarstva sam naučio kako da s minimalno riječi zgusnuto izrazim što želim reći. Za mene je novinarstvo bio važan put prema književnosti.
Angela Igova izbornik Mitko Novkov u svom uvodnom tekstu stavlja u poziciju playmakera i ističe kako je zaljubljen u eksperiment. Njegove tri prevedene priče, svaka na svoj način i u potpuno različitim kontekstima, odišu atmosferom paranoje i uhođenja.
Je li tema paranoje karakteristična i za tvoje druge priče, odnosno koje su to teme koje te zanimaju u književnom tekstu?
Igov: Sad sam se toga ostavio, ali u mojim su se ranijim radovima nekako povezale priče koje se vrte oko paranoje, oko različitih manija likova. Roman koji trenutno pišem malo je mirniji.
Emanuil A. Vidinski piše i prozu i poeziju te mu se tekstovi na neki način nastavljaju jedan jedan na drugi, pa mu tako proza zvuči kao poezija, a poezija ima jednu narativnu crtu.
Je li to bila svjesna odluka, povezati dva različita izričaja ili odraz književnog interesa?
Vidinski: To sigurno nije svjesno. Vrlo sam intuitivan u pisanju, barem tako mislim. To da proza zvuči poetično refleksija je izvana, ja to nisam tako osjećao dok sam pisao. No, kad su tu refleksiju počeli spominjati drugi ljudi, meni se svidjela. Tekstove koje sam vam poslao za prijevod napisao sam u samo mjesec dana. Slični su stilistički, no tekstovi koje sam ranije pisao bili su agresivniji, ovo je više ljubavna poezija.
Je li odnos između ljubavnika i inače tvoja središnja tema? Spomenuo si da si ranije pisao o nekim drugim temama...
Vidinski: Ove sam tekstove pisao prije 5 godina, a roman koji sam objavio ove godine (Mjesta za disanje) opet ima istu temu, ali je riječ o romanu pa se stvari ipak gledaju malo drukčije. Meni se čini da je najteže pisati o ljubavi. Posebno mi se teško čini pisati o ljubavi u stihovima. Možda to ne bih trebalo reći, ali prije sam više izmišljao.
Poezija Marina Bodakova izuzetno je minimalistička i tajanstvena.
Je li za tebe poezija kondenzacija rječnika do točke minimalizma?
Bodakov: Otkad sam objavio posljednju knjigu (Anđeo u zoološkom vrtu) koja ni nije imala promociju u Sofiju, osim jednog predstavljanja na nekom festivalu, počinjem osjećati užas od etikete koja mi se stavlja, etikete 'minimalista'. Očito sam dostigao opasan stupanj popularnosti, kad me kritičari stavljaju u konkretnu ladicu u književnosti. 
Radite li na nekim novim tekstovima?
Igov: Radim na romanu, koji se zove Inozemstvo. Govori o nekakvim londonskim događajima. Malo me brine što mi je lik na samom početku previše sličan, s obzirom da su mu se dogodile neke slične stvari kao i meni, no on ipak reagira na drukčiji način.
Bodakov: Čvrsto stojim iza toga da nemam namjeru pisati roman. Ne bih pisao ni priče, jer ne umijem pripovijedati. A što se tiče zabave... Svaki put kad pokušam ispričati vic ispadne kao antička tragedija. Planiram nastaviti pisati vrlo, vrlo kratke stihove, koje ću opet dati nekom dragom prijatelju da ih pretvori u pravu knjigu.
Vidinski: Namjeravam za godinu dvije objaviti zbirku pjesama. Inače pišem roman u kojem se, u dvije riječi, govori o jednom fotografu iz istočne Njemačku koji stiže u Sofiju. Radnja romana zbiva se u jednom danu, a obogaćen je retrospekcijama... Ništa zanimljivo... (smijeh)
Silvija Tomova piše i prozu i poeziju, no u Booksi se predstavila samo svojim kratkim pričama koje kao da se opiru interpretaciji i kao da se poigravaju s čitateljem. Nerazumijevanje među likovima ili čak pogrešno razumijevanje glavni su motivi tri prevedene priče. U svakoj od njih čini se da je atmosfera glavni lik.
Tomova: Ja na žalost ne mogu govoriti o pričama jer pišem impulzivno, u određenim raspoloženjima. Znam da sam uspjela ako osjetim melodiju u tekstu. Atmosfera ipak nije objekt u mojim pričama. Atmosferu stvaram svojim prisustvom, riječima, a sve drugo je pozadina.
Tri priče Jane Bukove odišu sličnom atmosferičnošću kao Silvijine. Iako drugačije stilom i temama, one govore o nemogućnosti ostvarivanja intimnog odnosa, pogrešnim izborima, osamljenosti likova.
Koji su to duševni/umjetnički prostori koje istražujete u svojim pričama? Možete li svoj književni rad dovesti u vezu sa širim književnim i društvenim kontekstom u kojem pišete?
Bukova: Teško mi je ovo pitanje kao što mi je i društveni kontekst uvijek težak. Mislim da mi doživljavamo stvari na isti način kako su ih doživljavali ljudi prije 100, 150 godina. Ove su se priče mogle dogoditi bilo kome. One govore o nemogućnosti izbora. Ja sam inače počela kao pjesnikinja, objavila sam 2 zbirke pjesama, tako da je ova zbirka priča (K kao sve) moja prva proza. Kroz te sam tekstove odala počast različitim stilistikama i tekstovima koje sam voljela u prozi. Nisam to planirala, shvatila sam to tek kad sam izabrala priče za ovu zbirku. To se vidi i iz ovog (hrvatskog, op.a.) izbora.U prvoj priči odajem počast ruskoj književnosti, u drugoj priči odajem počast jednom specifičnom apsurdističkom japanskom žanru, i u zadnjoj ('Jabuke') odajem počast Kafki i modernoj književnosti.
Tomova: Čitanje je intiman čin. Ako moje priče čita neki domorodac iz Južne Amerike, počastit ću cijeli klub s duplim viskijem (smijeh). Mislim da nije na autoru da odgovara na to pitanje, to je posao kritičara i promatrača, oni su ti koji moraju vidjeti dalje i šire od nas. Naš je posao slađi - da pod lupom gledamo ono o čemu pišemo.
Znači li to da pišete o nekim suštinskim pitanjima čovjeka ne referirajući se na nekakve trenutne pojave u društvu?
Tomova: Znate kako se kaže, ubojstvo tisuću ljudi je statistika, a ubojstvo jednoga je tragedija. Bilo bi mi drago kad bi problem jedne individue postao tragedijom neke skupine. Ja svojim tekstovima pristupam na taj način, intuicijom. Ne dopadaju mi se priče koje su vezane uz politiku, kao ni one koje pripadaju nekom strujanju u književnosti i čiji bi se potpis mogao prepoznati kod još tone drugih autora.
Bukova: Svaka kvalitetna vrsta književnosti bavi se upravo temom karakterističnom za čitavo čovječanstvo. Htjeli mi ili ne, mi živimo u vremenu i situaciji u kojoj se nalazimo i ona se odražava na naše pismo, no smatram da ona i dalje ostaje u pozadini. Autori koji se usredotočuju na trenutnu situaciju ne postižu drugi rezultat u svojemu radu osim efemernosti. Postoji čitav niz divnih autora koji su stvorili istinitu sliku svog vremena, a postali su divni upravo zbog toga jer su se bavili drugim stvarima. 
Marija Kalinova i Kamelija Spasova osnivačice su umjetničke grupe Usta, zajedno su nagrađene nagradom za esejistiku za koautorski rad i zajedno vode rubriku za kultrurna zbivanja u Književnim novinama.
Možete li nam reći nešto o vašem zajedničkom radu?
Spasova: Naš zajednički rad sastoji se od toga da mjesec dana pričamo o tome kako moramo nešto napisati, a tek kad probijemo i zadnji mogući rok sjednemo i pišemo. Nakon što se još tri dana ništa ne dešava napišemo tekst s kojim, na kraju, osvojimo nagradu na natječaju (smijeh). Naša prva zajednička akcija bila je 'Ab ovo', performans u kojemu smo u donjem rublju trebali sjediti na nekim specijalno napravljenim jajima koja su više ličila na kondome. Otada na ovamo, naše su akcije sve kulturnije.
Kalinova: U Bugarskoj književnosti postoji zabluda da dobre bugarske književnice dolaze u paru, poput Elisavete Bagrjane i Dore Gabo, koje razmjenjuju muškarce i natječu se koja će duže živjeti.
Kako vaše druženje van poezije utječe na nju? Potičete li se međusobno? Kritizirate li jedna drugu?
Kalinova: Moram priznati da smo imali sreću da smo u sklopu magisterija na teoriji književnosti imali jedan jako dobar kolegij, pohađali smo ga Angel, Kamelija i ja, i drugi ljudi puni energije i dobrih ideja. Meni je druženje s njima puno pomoglo.
Spasova: Nekako sa svojim teorijskim radom uspijevam nadahnuti Mariju, no što se poezije tiče tu ne trpi nikakvu kritiku. Kad joj nešto prigovorim, ona kaže: "Ma ti nemaš pojma o poeziji!" Šalu na stranu, zahvaljujući njoj napisala sam zbirku poezije (Parcela No.17).
Koliko je za vas poezija prostor identiteta ili njegove promjene, a koliko prostor borbe i revolucije?
Kalinova: Na poeziju prije gledam kao na bolest, na nešto što se treba kriti od liječnika. Nadam se da ću se jednoga dana izliječiti od te bolesti jer me sam proces pisanja jako iscrpljuje. Koliko je jedna bolest dio identiteta čovjeka, toliko se i ja povezujem sa svojom poezijom. Teško bih mogla napraviti revoluciju. Nadam se da ću nešto novo napraviti s jezikom jer jezik danas trpi veliko maltretiranje, jako je ukalupljen.
Spasova: Mislim da svatko od nas nastoji doseći taj nivo da poezija napravi revoluciju, da bude toliko povezana s čovjekom da izvrši promjenu na ljudima. To je taj horizont koji se traži i o kojemu se mašta.
Angel Igov: 'Dogodit će se'
Emanuil A. Vidinski: '4. listopada'
Marin Bodakov: Izbor pjesama
Jana Bukova: 'Jabuke'
Silvija Tomova: 'Glukoza'
Kamelija Spasova: Izbor pjesama
Marija Kalinova: Izbor pjesama
