José Saramago
***
"Kloni se crkvi, sine. I ne daj popu blizu kada umireš. Jedini ključ koji oni posjeduju je onaj sraonice." William S. Burroughs, The Place of Dead Roads
Bez obzira je li književnik José Saramago, koji je prije nekoliko dana preminuo, čitao roman Williama Burroughsa, jasno je da se do kraja držao ovog naputka. No, ako popa ne pripustiš na uzglavlje na odlasku, pomoli se za svoju sudbinu.
Naime, gotovo u isto vrijeme kada se Portugal opraštao sa svojim velikim nobelovcem, iz Vatikana je došao odvratan napad na upravo preminulog književnika. Glasilo Vatikana L'Osservatore Romano, koje je ionako poznato kao vjerojatno najreakcionarniji list Zapadne Europe, čiji komentatori posebno uživaju u blaćenju i denunciranju književnika kakvog se ne bi posramio niti Ivan Aralica, napali su slavnoga pisca proglasivši ga ni manje ni više nego 'ekstremnim populistom'. Kako baš katolička crkva bilo koga može nazvati 'populistom' potpuno je neshvatljivo. Doduše, pažljivijim promatračima nije promaknuo čitav niz bizarnih postupaka posljednjih godina od strane kolumnista ovog lista, i to vezanih uz pisce koji su u očima crkve ono što su rock i hip-hop bendovi bili u 80-ima u očima Tippy Gore. Prošle godine tako smo pisali o kopernikanskom zaokretu (kalambur nije namjeran) službenog crkvenog stava o najvećem đavlu među svim đavlima-piskaralima, brbljavom i zločestom esteti, gospodičiću imena Oscar Wilde, koji je bio crkveni neprijatelj broj jedan posljednjih stotinu godina. Ovako je tada L'Osservatore Romano pisao o Wildeu:
"Wilde je bio čovjek snažnih, intenzivnih osjećaja koji iza lakoće svojih tekstova, iza maske frivolnosti i cinizma, sakriva duboku spoznaju o misterioznoj vrijednosti života uopće."
No, dok jednom ne smrkne drugom ne svane, ili u ovom slučaju obratno, budući da su pope smrt jednog velikog svjetskog pisca, José Saramaga, dočekali s neskrivenim veseljem. Možda ih je zasmetala činjenica da je čitav Portugal, inače katolička utvrda, s najvećim počastima ispratio svoga laureata, s velikim transparentima 'Obrigado Saramago'. Autor članka Claudio Toscani u rimskom Glasu koncila poslužio se najjeftinijom bljutavom retorikom, inače hrvatskim građanima vrlo dobro poznatom, optužujući Saramaga "da je zaboravljao na genocide, gulage i komunističke čistke, naročito Sovjeta, dok je istodobno stalno isticao zločine i mržnju koju je kroz stoljeća širila Crkva".
Toscani se dobrano zapjenio: "Jedan ekstremni populist kao Saramago koji si je umislio da može preuzeti teret odgovora za postojanje zla u svijetu, morao je znati, na prvome mjestu, proučiti problem svih pogrešnih ljudskih struktura, od onih povijesno-političkih do društveno-ekonomskih, umjesto da se samo zadrži na planu metafizike".
U očima crkve najstrašnija osuda ona je za naginjanje historijskom materijalizmu, pa se i Saramago može tješiti što je šupiran u tu groznu filozofsku ladicu, "José Saramago je čovjek i intelektualac bez ikakve sposobnosti za metafiziku, koji je do smrti bio zatrovan tvrdoglavom vjerom u historijski materijalizam, što će reći marksizam".
Saramago bi vjerojatno bio zadovoljan ovakvim ocjenama, budući da je pogrde Vatikana i sam rado provocirao izjavama poput ove: "Biblija je priručnik pun loših poruka (nekoliko naših novinara i kritičara ovu je frazu loše prevelo kao 'priručnik lošeg morala', op. a.) koji nažalost ima golem utjecaj na našu kulturu i naš način života. Život bi danas sigurno bio mnogo drukčiji da nije postojala Biblija, a siguran sam i bolji, kao što bi i mi sami bili bolji ljudi."
Saramago je svakom svojom knjigom sve više izazivao crkvu, posebno djelima kao što su Evanđelje po Isusu Kristu iz 1992. godine i Kainom objavljenim prošle godine, u kojima je iznio niz crkvi neprihvatljivih teza.
Inače, još jedan slavni svjetski pisac suočava se danas s napadima sličnim onima s kojima se morao boriti Saramago. Riječ je o novozelandskom književniku C.K. Steadu koji je prije nekoliko godina objavio roman Zvao sam se Juda, koji mu je donio određeni publicitet i zbog vrlo predvidljivih napada na knjigu. U ovakvim prilikama vjerojatno bi bilo prigodno reći nešto poput "bilo bi dobro kada bi takve knjige poticale na raspravu i na intelektualnu snošljivost od strane Crkve". No, to je posve naivno. Pa ipak, ponekad treba biti naivan. Sam C.K. Stead, koji je početkom lipnja gostovao na Festivalu europske kratke priče, u jednom intervjuu našim novinama opisao je reakcije Crkve na njegovu knjigu. "Imam puno čitatelja koji su kršćani. Dobio sam poziv jednog pastora da raspravimo sadržaj mog romana, za koji je ustvrdio da je, iako teološki neispravan, ipak vrijedno djelo. Popili smo kavu, ali sam odbio njegov poziv da svaki tjedan raspravljamo o tome. To bi bilo malo previše."
No, čini se da su ovakve reakcije božjih ljudi samo obični ekscesi normalnih individua (koji najčešće ne pripadaju katoličkom stadu već nekoj od protestantskih crkava), a da je raspravu i intelektualnu snošljivost od strane službenog Vatikana zapravo posve iluzorno očekivati. Osim toga, ugodno je tući po mrtvom čovjeku, ili barem lakše nego po živom i živahnom. U svakom slučaju, dokida se mogućnost dijaloga. I to su nas posljednji napadi Crkve na Saramaga jasno poučili. I zato: Obrigado L'Osservatore Romano!
Neven Svilar
