Utorak
02.12.2008.

Polemika!

booksa



A+ A-

Prije točno dva mjeseca na ovim smo stranicama krenuli s projektom književnih kritika, odlučni prodrmati učmalu književnu scenu. O tome kako to radimo svatko je slobodan imati svoje mišljenje, no reakcije na koje nailazimo po internetskim medijima i koje stižu na redakcijski mail pokazale su da u društvu definitivno postoji jasna potreba za ovakvim kritičkim pogledom i svim ostalim povezanim pojavama.

Kao nastavak započete polemike, objavljujemo odgovor našeg kritičara Božidara Pavlovića dobitniku VBZ-ove nagrade Predragu Crnkoviću, koji je na svom blogu (klokotrist.blog.hr) ranije komentirao Pavlovićevu kritiku svoje pobjedničke knjige Beograd za pokojnike (KRITIKA 9: Predrag Crnković).

 

SAT RAZUDBE
Potaknut ružnom reakcijom, odnosno pravim malim pamfletom "nove zvijezde srpskog, hrvatskog i ostalih književnih neba", pisca i skandinavista, te novopečenog bogataša Peđe Crnkovića na moju kritiku njegove VBZ-pobjedničke knjige osjećam se dužnim odgovoriti mu, iznad pojasa i u glavu, mokrom krpom.

Da se odmah razumijemo: Peđino pozivanje na glasovitu Kiševu ukoričenu polemiku Čas anatomije bilo bi deplasirano, da nije te njegove (Peđine) bolesne ambicioznosti; unatoč diplomi skrivenoj u tuljcu neodgovarajuće boje ja najvjerojatnije nisam tako besramno loš kritičar kao što su to bili Danilovi progonitelji, ali Crnković je zasigurno svjetlosnim godinama daleko od Kiševog spisateljskog genija. Crnkovićev magnum opus sastoji se tek od dvije knjige, a pažljiviji čitatelj moje kritike primijetit će da Crnkoviću nisam porekao stanoviti talent; međutim, i dalje zastupam tezu da mu je nagradu u najboljem slučaju trebalo dodijeliti uvjetno.

Osobnu razinu ispod časti mi je komentirati – prvo, biti pisac podjednako je časno zanimanje kao što je to biti hauzmajstor (iako sam točno znao da će se vrlo brzo naći nezadovoljni naivac koji će se uloviti na moju ješku navođenja elektrotehničkog fakulteta i koji misli da je komparativna mjerilo svijeta); međutim, za udaranje ispod pojasa ne treba imati naročitu pamet. Drugo, ako Predrag Crnković (koji ne propušta napomenuti da je, eto, ipak podrijetlom iz Boke kotorske – znači li to da je ipak zaslužio hrvatsku nagradu jer je, kad mu to odgovara, redom Srbin, onda Hrvat, potom "građanin sveta i Boranin na privremenom radu u svetu", a tek na kraju ispada običan frik?) misli da će me uvrijediti brojeći mi krvna zrnca i prozivajući me Srbinom i Bizantincem, onda strahovito griješi ne spram mene kojeg to uopće ne vrijeđa, nego spram svog naroda i svoje domovine. Žalosno je to, ali Crnković, očito, misli da je sramota biti Srbin. Riješimo tu zabludu odmah, premda se nisam dužan opravdavati nikome  – vidiš, Peđa, iz svih tih silnih knjiga koje si pročitao nisi naučio da se Hrvat vulgaris ne mora zvati Mislav i da ne mora biti rođen u Vučjaku. I znaš, jako mi je žao što su se mnogi tvoji sunarodnjaci doveli u situaciju da se srame zbog svog podrijetla.

Zašto u svoj bijedni pokušaj polemike Predrag Peđa Crnković uvlači cijenjene pisce poput Arsenijevića, Jergovića i Šalkovića, nije mi jasno. Valjda se boji da ću ga, jadnog, napasti komadićem gole žice pod naponom, pa kad mu struja počne teći tijelom (koje, čini se, ima veliki otpor) bit će ih više u blizini da mu žicu kakvom grančicom odmaknu od tijela. Drvo ne provodi struju, objasni hauzmajstor pokroviteljski. Naročito mi je žao što se u cijelu priču smješta Hrvoje Šalković, izuzetan čovjek koji mi je po objavljivanju vrlo negativno intonirane kritike njegove knjige na Booksinom portalu napisao mail koji nikad neće vidjeti svjetlo dana, ali koji savršeno odražava svu Šalkovićevu veličinu. I da, ja uistinu vjerujem da će Šalković jednog dana napisati remek-djelo koje će stati uz bok Jergovićevim i Arsenijevićevim djelima, ne samo zato što se zove Hrvoje. Isto tako, čvrsto sam uvjeren da Crnković takvu knjigu napisati neće nikad, koliko mu god Arsenijević tepao da je "isti Bora Ćosić". To je čisti kliše: kad dobrom, poznatom i priznatom piscu prijatelj ponosno donese knjigu na uvid, osnovna je pristojnost, koliko god knjiga bila loša, da se pisac potrudi iz petnih žila naći neku nategnutu usporedbu koja bi prijatelja obradovala i pritom mu podari smiješak. U ovom slučaju to i nije bilo teško: u šestoj rečenici svog romana Crnković spominje Boru Ćosića. Ma, Predraže, isti si Bora!   

Naime kaj – čisti fakt i bottom line je da se Predrag Peđa Crnković, pisac i skandinavist osjetio pogođenim zbog kritike koja nije bila usmjerena ni na njegovu nacionalnost, ni na njegovu figuru, već isključivo na njegov roman koji mi se nimalo nije svidio, što sam glasno rekao, pokušao argumentirati i potpisao se vlastitim imenom i prezimenom. Ako Peđa, uvaženi građanin svijeta ne može podnijeti takav disonantni glas, zahvaljujem mu na takvoj demokraciji, i bez brige, uvjeravam ga da mu nagradu zbog moje kritike nitko neće oduzeti.

I na kraju, Peđa dragi, hoće li te iznervirati ako ti dam par savjeta koji su savršeno primjenjivi na pisce-početnike poput tebe, a koje sam prepisao iz Glasa koncila? To ti je... ma znaš već, potražit ćeš to negdje na Googleu, iz obližnjeg internet-kluba.

"Može biti oslobađajuće da sebe kritički pogledamo u ogledalu.
Gdje sa samim sobom još nisam načistu?
Zašto sam tako agresivan prema drugima?

Tko se sam pogleda u ogledalo,
može doći do spasonosnih otkrića.
Tko je iskren prema samome sebi,
imat će i za druge više razumijevanja.
Ako želim popraviti svijet,
najbolje je da započnem od sebe.

Glas Koncila, broj 12 (1552), 21.3.2004."

Božidar Pavlović, hauzmajstor

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!