Nedjelja
20.05.2007.

Razgovor sa Céline Curiol

booksa



A+ A-

Iako vas mnogi kritičari svrstavaju u kategoriju najboljih i najperspektivnijih mladih autora, vrlo je teško doći do podataka o vašem životu. Čemu tolika tajanstvenost?
Nisam tajanstvena, samo više volim da se priča o mojim knjigama nego o meni. Smatram da kad čitate knjigu bolje da ne znate ništa o piscu.

Rođeni ste u Francuskoj, živjeli ste u Buenos Airesu i Londonu. Trenutno živite u New Yorku. Što tamo radite i jeste li tamo samo privremeno?
Nisam tamo privremeno. Živim u New Yorku već 10 godina, a osim što pišem, radim kao novinar i prevoditelj.

Recite nam nešto o svom svakodnevnom poslu. Pišete li za časopise ili za radio i koliko vam je novinarsko iskustvo pomoglo pri pisanju?
Radim i za časopise i za radio. Radijsko iskustvo mi je puno pomoglo. Na radiju imate 1,5 min da kažete što imate za reći. Kad sam počinjala, dogodilo bi mi se da mi prilog traje 4 minute, što je neprihvatljivo. Morala sam naučiti kako biti precizna.

Koje teme pokrivate?
Ujedinjene nacije i kulturnu politiku.

Završili ste studij strojarstva, no bavite se pisanjem. Jeste li zažalili što ste to studirali?
Nije mi žao što sam to studirala. U Francuskoj je strojarstvo jako težak i kompetitivan studij, samo priprema za prijemni traje 2 godine. Te dvije godine i težak rad na fakultetu naučili su me disciplini i samokontroli što je jako bitno u ovom poslu. Pisac mora sam sebe motivirati da piše.

Čini se da su kritičari fascinirani kvalitetom vašeg prvog romana. Mislite li da je čudno kad mladi pisac objavi izvrstan prvijenac? 
Mislim da kritičari inače imaju mala očekivanja kad su u pitanju romani prvijenci. Knjiga je objavljena u periodu kad se jako malo pisalo pa je možda zato dobro prošla. A možda je i dobra. Smatram da kritičari običavaju mladim piscima progledati kroz prste, a i prvijenac nemaju s čim usporediti. Sve to pomaže. A tu je, naravno, i komercijalna strana...

Bi li ovako kvalitetan prvijenac dignuo manje prašine da mu je autor muškarac?
Smatram da to danas više ne igra ulogu.

U romanu se prvenstveno bavite temom ljubavi, tj. njenim nedostatkom. Ne možemo se oteti dojmu da je to tipično francuski, za razliku od, recimo, engleske ili američke književnosti koje se većinom bave društvenim temama?
Iako je moderno društvo opsjednuto manjkom ljubavi, ova knjiga ne govori o tome. Moja knjiga govori o jednoj nesretno zaljubljenoj ženi. Kroz nju nisam željela progovoriti o društvu u cjelini. Željela sam ispričati priču o ženi koja je zaljubljena u muškarca koji joj ljubav ne uzvraća i o tome kako se ta ljubav pretvara u opsesiju. Neke društvene teme poput izbjeglica i života u Parizu su prisutne u romanu, ali nisu ono najbitnije.

Francuski naslov knjige je Voix sans issue kao i hrvatski Glas bez odziva. Koja je simbolika naslova?
Na francuskom sans issue znači i slijepa ulica. Svidjela mi se ta simbolika - slijepa ulica... ulica bez izlaza... glas koji se ne čuje. Ta žena, glavni lik romana, radi na kolodvoru, ona najavljuje vlakove i svi je slušaju preko zvučnika, ali ipak je ne čuje onaj koji bi je trebao čuti.

Naslov engleskog izdanja je Voiceover. Jeste li s tim zadovoljni?
U potpunosti sam zadovoljna. Ja sam ga birala. (smijeh)

U romanu imenujete svega nekoliko likova, a imena koja nose su simbolična. Glavnome liku ime uopće ne znamo. Zašto?
Ljudi me to stalno pitaju! To vam je isto kao biranje imena djetetu. Iziskuje dosta razmišljanja. Kad sam počela pisati roman koristila sam zamjenicu «ona», da bih na polovici romana zaključila da je to zapravo sjajno - kratko je, često se ponavlja i daje poseban ritam tekstu, rečenice bolje zvuče.

Mnogo će se žena poistovjetiti s vašim likom, malo koja nije sjedila pokraj telefona čekajući da nazove onaj pravi. Koliko je knjiga autobiografska?
Priča nije autobiografska, niti je takav lik žene. Ne vidim smisla u pisanju autobiografije u formi romana. Ako poželim pisati autobiografiju, napisat ću je. Ne volim kad se autobiografija maskira u roman. Pisac poput glumca zadire u neke svoje osjećaje, priziva ih u svojim djelima, ali to nikako ne čini roman autobiografskim.

Vaš drugi roman Permission još nije preveden na hrvatski. Možete li nam reći nešto više o njemu?
Odličan je (smijeh). Željela sam vidjeti kako ću pisati u muškom licu, pa mi je glavni lik romana muškarac. Bojala sam se da će to ispasti smiješno, ali očito je upalilo. On radi u internacionalnoj kompaniji i također nema imena. Zamislila sam nekakvo društvo u nedefiniranom vremenu u kojem je fikcija zabranjena. Proglašena je štetnom za zdravlje, poput cigareta... Uglavnom, radi se o čovjeku koji ponovo otkriva romane. Knjiga je u neku ruku hommage knjigama i čitanju i govori o tome što su mi dobrog i lošeg one donijele.

Kakav je bio prijem knjige?
Izašla je tri mjeseca prije izbora kad su svi bili koncentrirani na političke teme...

Tko su vam uzori?
Teško pitanje. Ponekad me inspiriraju ljudi koji s pisanjem nemaju veze. Jednom sam jednu svoju priču pokazala prijatelju i očekivala sam pohvale, a on mi je rekao: «Nisi iskrena!». Tada to nisam razumjela, ali sam o tome mnogo razmišljala i napokon shvatila kakva je to vrsta iskrenosti potrebna za pisanje.

Što čitate?
Prije sam čitala samo fikciju, posebno francuske klasike. Pročitala sam čitav Proustov opus. Volim Dostojevskog, Kafku... Sad čitam publicistiku, esejistiku, znanost. Trenutno čitam knjigu o kemijskim procesima u ljudskom mozgu. Čovjek se mora informirati o svemu...

Što ste čitali prije no što ste počeli pisati Permission? Što vas je ponukalo da pišete o toj temi?
Svi prijatelji kojima sam rekla o čemu pišem uspoređivali su knjigu s 1984. Uspoređuju je i kritičari. Ja tada još 1984. nisam bila pročitala. Ne mogu reći kako mi je ta ideja pala na pamet.

Na čemu sad radite?
Trenutno ne pišem. Posljednji roman objavila sam u siječnju. Trenutno mi radi glava, što je najbitniji dio spisateljskog posla. Bitno mi je dobro razmisliti o strukturi i atmosferi koju želim postići. Bitno mi je i tko će knjigu pripovijedati. Dok se ne odlučim o tome tko će pripovijedati priču te kakva će biti atmosfera u knjizi, ne počinjem pisati.

Što mislite o recentnoj francuskoj fikciji?
Nisam dovoljno informirana. Ne živim tamo, pa i nisam u toku.

Nazivali su je dosadnom...
Je li vam to rekao neki Francuz? (smijeh) U Francuskoj je trenutno mnogo pisaca koji priči pretpostavljaju stil. Netko će napisati knjigu o čovjeku koji čitav dan sjedi u sobi, opisivat će sitnu stvar poput napukline na stopu, a koncentrirat će se na jezik. To je nekima dosadno. Mislim da smo svi mi malo previše pod utjecajem hollywoodskog shvaćanja pričanja priče. Pali smo pod utjecaj filmova. Smatram da se čovjek smije dosađivati dok čita knjigu. U jednom dijelu priča teče brže, u drugom sporije. Zašto bi sve moralo biti brzo ispričano?

Jeste li čitali nekog hrvatskog pisca?
Nisam. Uzela sam sada neke francuske prijevode i obećajem da ću ih pročitati.

Čitate li ili pišete poeziju?
Ne pišem je. Divim se pjesnicima. Oni su na višem nivou kojeg ja vjerojatno nikada neću doseći. Oduševljava me ritmičnost poezije, ali je se bojim pisati.

Kamo ćete nakon Zagreba?
Plakat ću! (smijeh) Idem posjetiti obitelj u Francusku i vraćam se u New York.

 

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.