Taj 53-godišnji Britanac pakistanskih korijena postao je hodajući incident. Rijetko koji njegov javni nastup prođe nezapaženo, pa je tako bilo i s ovim zadnjim na Festivalu Hay (čitamo na Guardianu), na koji je došao predstaviti svoj novi roman Something to Tell You.
Izgleda da autor kultnog romana Buddha iz predgrađa prolazi neku poveću krizu. Na pitanje kakav je omjer autobiografskog i izmišljenog u njegovim djelima, 'raspoloženo' je odgovorio kako mu je dosta tih dosadnih, uvijek istih pitanja dodavši da tu spadaju i pitanja o spisateljskoj rutini: "Ljudi uvijek žele znati kad ustajem i pišem li pored otvorenog ili pritvorenog prozora, ili me pitaju kakav mi je stol... Neki čak fotkaju stolove pisaca. Kao da je talent u stolu."
Kad se priča usmjerila prema tečajevima kreativnog pisanja, Kureishi, i sam predavač istog na Kingston Universityju u Londonu, istresao je pred publiku svo nezadovoljstvo svojim day jobom: "Jeste li primijetili da su studenti u Americi koji iz čista mira počnu pucati po kampusu uvijek i redom studenti pisanja? Tečajevi pisanja, posebice ako u nazivu imaju i riječ 'kreativno', nove su mentalne institucije. Ali su zato ljudi jako dragi." (Shvatite kako god hoćete.)
Spomenuo je da se odlučio predavati pisanje ponukan primjerom svoje djece koja idu na tečajeve klavira, tenisa i sl. Bio je uvjeren da je podučavanje častan poziv. "Osjećao sam da bih ono što znam trebao podijeliti s drugima...". O svojim studentima kaže: "Kad ih podučavam, uvijek na kraju budu bolji, i nesretniji." Kureishi je uvjeren da tečajevi kreativnog pisanja kod studenata bude lažne nade da će se ozbiljno baviti pisanjem. "Fantazija je da će svi studenti postati uspješni pisci, i nema nikoga da ih u tome razuvjeri... Kad spojiš riječ 'kreativno' i riječ 'tečaj', nešto tu ne štima."
Među Kureishijevim žalopojkama uspjelo se razbrati da trenutno radi na postavljanju drame Crni album u Nacionalnom kazalištu, iako je i tu informaciju uspio servirati s dozom mizantropije: "Da bih radio u kazalištu moram izaći iz kuće, zbog čega opet počnem mrziti ljude. Onda se vratim u sobu, sjednem i pišem."
U malom velškom selu s velikim književnim festivalom, Kureishi je priznao da svako jutro prije pisanja za stolom razbija glavu istim mislima: "Čemu sve ovo? Zašto se ne ubijem?", a da je trenutno u fazi u kojoje je težak i bogu i vragu svjestan je i sam pa na pitanje bi li volio biti član nekog benda, s obzirom na njegovu zaluđenost glazbom, odgovara: "Sigurno me ne biste željeli u svom bendu, ili u bilo kojem drugom bendu."
Ako ništa, mizantropija se nikad nije kosila s dobrom književnošću (dapače), no sudeći po Kureishijevoj zadnjoj knjizi, ovaj je autor svakako imao boljih dana.
