Utorak
15.05.2007.

Svjetovi Philipa Pullmana

booksa



A+ A-

Iako mu je na hrvatski prevedeno više romana, Philip Pullman je ovdje, kao i u svijetu, najpoznatiji po svoja tri romana Polarno svjetlo, Tanki bodež  i Jantarni dalekozor  (SysPrint) koja čine fantasy trilogiju Njegove tamne tvari, omiljenu kod malih i velikih čitatelja te kod književne kritike, a omraženu u mnogim crkvenim krugovima zbog stavova koje Pullman iznosi o organiziranoj religiji.

Krajem godine u režiji Chrisa Weitza izlazi film The Golden Compass snimljen po prvom dijelu trilogije Polarno svjetlo, s Nicole Kidman, Danielom Craigom i Dakotom Blue Richards u glavnim ulogama. U iščekivanju filma, prekratimo si vrijeme čitajući ovaj intervju u kojem Pullman govori o svom zanimljivom životu, radu, utjecajima i metodama.

Kad ste odrastali, je li bilo knjiga u vašoj kući?
Da. Moja majka, djed i baka puno su čitali. Našao sam mnogo zanimljivih knjiga na njihovim policama. Čitao sam i knjige za odrasle i za djecu. Sjećam se da sam puno čitao priče o Don Camillu Giovannija Guareschija koje su bile popularne 50-ih, kad sam ja bio mali. Pretpostavljam da ih više nitko ne čita, ali to su genijalne, zabavne priče o poštenom seoskom svećeniku Don Camillu koji se suprotstavlja komunističkom majoru Pepponeu, koji je u biti isto pošten, ali tek nakon što ga se stjera u kut. Ugrubo, radi se o desničarskoj propagandi za vrijeme hladnog rata, koja priproste seoske kršćane prikazuje kao dobre i časne ljude, a blati komuniste. Mnogima se to sviđalo, a i meni, kad mi je bilo 10 godina.

Je li vas obitelj poticala da čitate i pišete?
Ne baš. Bili su potpuno nezainteresirani - nisu me niti poticali, niti su mi branili da čitam, što se pokazalo kao najbolja metoda, jer sam mislio da sam sâm otkrio svijet knjiga, svoju veliku tajnu ljubav.

Zašto ste počeli pisati?
Jer sam želio čitati priču u kojoj mi se sve sviđa, a ne samo neki dijelovi.

Je li vam lako pisati?
Sve mi je teže i teže. Svaki dan je prekretnica. Svaki se dan moram siliti da pišem, i to činim više-manje svaki dan.

Muči li vas ikad spisateljska blokada?
Ne vjerujem u nju. Pisati je težak posao. Možeš se samo nadati da će ti dan proći relativno u redu. Vodoinstalateri i doktori nemaju blokade, zašto bismo ih imali mi pisci?

Kako izgleda vaš dan?
Ustajem oko pola 8 i sa ženom pijem čaj, zatim doručkujem u kuhinji čitajući novine. Oko pola 10 sjednem za radni stol i radim do ručka, s jednom pauzom za kavu. Ako me služi sreća, do ručka već imam napisanu kvotu od 3 stranice i mogu se posvetiti svom hobiju, rezbarenju drva. U slučaju da nisam napisao te tri stranice, vraćam se za stol dok ne završim. Pišem kemijskom olovkom, na A4 papiru s gustim linijama. Papir mora imati sive ili plave margine i dvije rupe. Pišem samo na jednoj strani i kad dođem do kraja treće stranice završim rečenicu (ili dodam još jednu) na sljedećem papiru, tako da me ujutro ne dočeka prazan papir. Tri stranice ispisane mojim rukopisom čine otprilike 1100 riječi. Kad napišem priču, pretipkavam je na računalo, prepravljajući putem. Onda ponovo prepravljam, užasno mi je to što sam napisao, pa padnem u depresiju. To je jedna od stvari koje pisac mora trpjeti. Na kraju, nakon puno prčkanja, kad je priča najbolja moguća, pošaljem je izdavaču.

Hoćete li napisati još kakvu knjigu o Lyri i Willu?
Već postoji jedna knjiga o Lyri. Zove se Lyrin Oxford. To je kratka priča koja se zbiva dvije godine nakon događaja u Jantarnom dalekozoru i sadrži neke naznake o tome što će se zbivati u Knjizi prašine, nastavku trilogije Njegove tamne tvari.

Kakav je osjećaj dopustiti nekome da napravi film po vašoj knjizi?
Da to nisam želio, mogao sam reći ne. Ako je knjiga dobro napisana, film je ne može pokvariti, a ako film ispadne dobar, još bolje.

Čini se da Njegove tamne tvari negativno govore o organiziranoj religiji? Vjerujete li u Boga?
Ne znam postoji li Bog. To nitko ne zna. Mislim da se svijet može u potpunosti objasniti bez postojanja Boga, ali ja ne znam sve. Možda se Bog negdje skriva, jer se srami svojih sljedbenika i svih zala koja se promoviraju u njegovo ime. Da sam ja Bog, s njima ne bih želio imati nikakva posla.

Jednom ste rekli da Njegove tamne tvari nije fantasy već realizam? Što ste mislili?
Tu su mi opasku zamjerili ljudi koji vole fantasy. Mislim da je priča koju sam ispričao priča o stvarnim ljudima, a ne o nepostojećim bićima poput vilenjaka i hobita. Lyra i Will i drugi likovi nose osobine ljudi, i priča govori o univerzalnom ljudskom iskustvu, uglavnom o odrastanju. Elementi fantasyja u priči služe da prikažu različite aspekte ljudske prirode, a ne da prikažu nešto strano i fantastično. Mnogo mi je čitatelja reklo da su daemoni, koji su im u početku bili totalno fantastični i čudni, ubrzo postali obični i neraskidivi dio svakog pojedinog lika te da su i sami mislili da imaju daemone. Moje mišljenje je da ih imamo. Oni su ona naša strana koju često ne vidimo, ali ipak postoji. I zato sam rekao da su te knjige realizam - koristio sam fantastične elemente kako bih rekao nešto istinito o nama i našim životima.

Kada ste počeli pisati?
Počeo sam pisati jako mlad. Pričao bih priče svojim prijateljima i mlađem bratu pa bih ih poslije zapisivao. Mogu vam reći da nisu bile baš jako dobre.

Što vas potiče na pisanje?
Tri stvari. Prvo, novac. Pišem da bih preživio i ne pišem li dobro, neću imati novaca za platiti račune. Drugo, želja da ostavim nešto svoje u svijetu kad me više ne bude. Treće, zbog užitka koji osjećam dok stvaram priče i brusim zanat. Polako učim kako sve bolje i bolje pisati.

Kada ste objavili svoju prvu knjigu?
Kad sam imao 25 godina. Bio sam jako zadovoljan sa sobom, iako je knjiga bila grozno smeće. Ne želim vam reći ni kako se zove.

Pišete li za djecu ili za odrasle?
Za sebe. Ispadne li priča takva da je djeca žele čitati, odlično. Ali ne pišem za djecu, pišem knjige koje čitaju djeca i neki pametni odrasli.

Što biste savjetovali nekome tko želi pisati?
Ne slušajte nikakve savjete, to bih im rekao. Pišite samo ono što želite pisati. Udovoljite sebi. Vi ste genij, ne oni. Posebno nemojte slušati ljude, poput izdavača, koji misle da morate pisati ono što čitatelji žele čitati. Čitatelji ne znaju uvijek što žele.

Kakav je osjećaj dobiti dobru kritiku ili nagradu?
Uživam jer živim u svijetu u kojemu su kritičari tako dobri.

A kakav je osjećaj dobiti lošu kritiku?
Tužan sam jer živim u svijetu u kojemu kritičari nemaju pojma.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.