Književnik i prevoditelj Dinko Štambak (21. 7. 1912. – 24. 4. 1989.) okušao se u različitim književnim formama, a ističu se njegovi putopisi Grčki i Talijanski puti te studija Pariska bohema, dok se u prevoditeljskom radu ističu prijevodi Sofokla i Platona s grčkog.
Dinko Štambak odrastao je u Splitu i Imotskom, školovao se u Sinju, Makarskoj i Zagrebu. Započeo je karijeru kao novinar i suradnik u Leksikografskom zavodu, i iz tog vremena potječu njegovi prvi književni i prevoditeljski radovi. Kretao se u književnim krugovima predratnog Zagreba gdje je upoznao brojne velikane pisane riječi, a posebno blizak odnos imao je s Tinom Ujevićem, Ivanom Goranom Kovačićem, Dragutinom Tadijanovićem i Rankom Marinkovićem.
Krajem 1945. godine otišao je na doktorski studij na Sorbonu. Ostao je u Parizu radeći najprije kao znanstvenik na jednom od instituta, potom kao novinar na radiju, i konačno kao profesor klasičnih jezika na jednoj pariškoj gimnaziji. U Parizu je nastavio s književnim i prevodilačkim radom, kao i s druženjima tijekom kojih je upoznao brojne umjetničke velikane, uključujući Picassa, Eluarda i Rouveyrea. Istodobno, njegov pariški stan bio je mjesto okupljanja hrvatskih pisaca i umjetnika svih generacija, od kojih su ga neki smatrali učiteljem (Vjeran Zuppa) i duhovnim ocem (Željko Vukmirica).
Usprkos svemu, Imotski je zadržao posebno mjesto u njegovom životu te ga se uvijek rado sjećao. Neke od tih uspomena utkane su u pripovijetke sakupljene u zbirci Bilo jednom u Imotskom koja je bila predstavljena na Imotskim silima u sklopu obilježavanja 100. obljetnice Štambakova rođenja. Usto, pokrenut je i blog Dinko Štambak – književnik i prevoditelj, gdje se mogu pronaći zanimljive informacije o autoru, kao i odlomci iz pripovijedaka, a sve novosti mogu se pratiti na Facebook stranici Bilo jednom u Imotskom.
