Ratne 'domaćice'

Danas u 22:30 na repertoaru kina SC u sklopu ZFF-a igra debitantski cjelovečernji film Kristijana Milića Živi i mrtvi. S obzirom na rezultate Pule (najbolji film!) možemo očekivati da će film u kino-distribuciji proći jednako dobro kao i istoimena knjiga Josipa Mlakića po kojoj je film snimljen a koja je pobrala VBZ-ovu nagradu i 100.000 kuna. Kako čitamo na Filmski.net-u, „...U filmu se, kao i u romanu, isprepliću dvije priče povezane istim mjestom radnje i ratnim zbivanjima, no vremenski udaljene pola stoljeća. Prva se priča odvija 1993. tijekom rata u BiH, dok je druga smještena u razdoblje Drugog svjetskog rata”. (Mlakić je, inače, scenarij pisao i za Ogrestin film Tu, koji nije striktno ratni.)

Ovaj dupli rat u Milićevim i Mlakićevim Živima i mrtvima ponukao nas je da za vas istražimo to ljubovanje književnosti i filma, što se tiče ratnih 'domaćica'. 

Ne računajući brojne ekranizacije partizanskih ofenziva, od kojih se poglavito ističu Bulajićeva Neretva i Delićeva Sutjeska za koju je scenarij pisao i Miljenko Smoje, priča počinje s Antunom Vrdoljakom koji je davne 1969. snimio Kad čuješ zvona, a potom i 1971. U gori raste zelen bor. Oba filma baziraju se na ratnim dnevnicima Ivana Šibla, partizanskog političkog komesara koji je 1951. proglašen narodnim herojem. U filmovima su, kao i u knjizi, mitske slike narodnoslobodilačke borbe zamijenjene opipljivim realističkim ugođajem, a dobro je postignut i balans između humora i tragike, baš kao i u romanu.

Nakon Vrdoljaka ratnom se tematikom pozabavio Lordan Zafranović u filmu Okupacija u 26 slika (1978.) baziranom na knjizi Dubrovnik '41. Mate Jakšića. Idiličan život trojice mladih prijatelja - Hrvata, Talijana i Židova u Dubrovniku 1941. grubo prekida rat i uspostava ustaške i okupacijske vlasti. Film je u bivšoj Jugoslaviji izazvao velike estetsko-političke kontroverze te je optužen za antihrvatstvo. Usprkos tome, nagrađen je Zlatnom arenom u Puli i prikazan u natjecateljskom programu Cannesa 1979.

Scenarij za film Snađi se druže (1981.) Berislava Makarovića napisao je Joža Horvat služeći se vlastitim romanom Mačak pod šljemom. I film i knjiga prikazuju ratne i šaljive zgode neobičnog partizana Ilije Kapare i njegovog domobranskog kolege Franje Smokvine u zabačenom, kalničkom kraju.

Branko Schmidt, koji se upravo hvata u koštac s Balenovićevim Metastazama 1988. godine uhvatio se u koštac s Fabijanom Šovagovićem i njegovom dramskom kronikom te je tako nastao Sokol ga nije volio. U središtu su zbivanja seoski gazda Šime i njegov sin Benoša koji se na tavanu skriva od novačenja u bilo koju od zaraćenih vojski. 

Nakon 2. svjetskog rata uslijedio je Domovinski rat koji nam je po književnim djelima za početak dao Bogorodicu (1999.) Nevena Hitreca. Scenarist filma stariji je Hitrec – Smogovac Hrvoje, koji je scenarij napisao prema vlastitom romanu Hrvatska Bogorodica. Kako sam navodi, u knjizi je iznesena istina, koliko god strašna i teška bila pa je tako knjiga 'namjerno pisana preciznim, hladnim i agresivnim stilom da bi svi dramatični događaji i tragične slike bili što uvjerljiviji i upečatljiviji, da se lako ne zaborave.' Film opterećen pomalo ideologiziranim scenarijem publika je dobro prihvatila, a žiri pulskog festivala, u međuvremenu nespretno preimenovanog u Pula Film Festival nagradio ga je Velikom zlatnom arenom.

Godine 1997. javlja se Aralica prvim hrvatskim romanom o Bleiburgu naslovljenim Četverored. Roman nije dobio najbolje kritike, okarakteriziran je kao 'slabašan uradak', a zamjeralo mu se na faktografski suhoparnom i nezgrapnom pristupu temi. Ništa od toga nije zasmetalo Jakovu Sedlaru da 1999. sa skromnim proračunom od 8 milijuna kuna snimi istoimeni film za koji se čak odrekao i vlastitog honorara. Film nije prošao ništa bolje od knjige, a kritičari su ga opisali kao 'loš film s političkim porukama hadezeovske predizborne kampanje koje podrivaju sve zdrave strane jednog sustava.'

Najveći su uspjeh jamačno postigli Brešanovi Svjedoci, nastali 2003. po romanu Ovce od gipsa Jurice Pavičića, jer ih je izabralo u službenu konkurenciju Berlinskog festivala (hrvatski film u konkurenciji svetog festivalskog trojstva Cannes – Venecija – Berlin uistinu je endemska pojava), gdje su dobili i ekumensku i mirovnu nagradu. Svjedoke nisu zaobišle ni nagrade u Karlovym Varyma, Jeruzalemu, Motovunu i Puli. Inače, pisac Ivo Brešan sinu je pomogao i u pisanju scenarija za najgledaniji hrvatski film, Kako je počeo rat na mom otoku.

I tako smo došli do Kristijana Milića. Svi dosadašnji primjeri, i oni dobri i oni loši, imaju jednu zajedničku crtu – u potpunosti se razlikuju od ratnih holivudskih filmova u kojima imamo nepobjedive ratnike s najsuvremenijim oružjem koji se, osim protiv fizičkog neprijatelja, bore i protiv svih drugih zala ovoga svijeta. Kod nas je to uvijek neko seosko ratovanje s nekoliko starih, zahrđanih pušaka i staraca koji pokušavaju obraniti vlastito imanje. Dramski sukob odvija se u trenutku kada dolazi do sraza političkih ideala i zbilje prisutne na terenu. Prevladavaju zagasito plava i zelena boja, noćne scene, izlasci i zalasci sunca te kišna i maglovita atmosfera. Helikoptera najčešće nema. Nema ni pamtljivih fraza.