Kad kažemo ruski klasik podrazumijeva se da mislimo na Dostojevskog, Tolstoja, Gorkog i ekipu, no čini se da ćemo ubrzo morati revidirati paradigmu jer se među upućenim rusistima pridjev klasik počeo kačiti uz neka sasvim druga, moderna imena poput Viktora Pelevina, Dmitrija Prigova i Ilje Stogoffa, u što nas je jučer u Booksi uvjerila naša najistaknutija rusistica, spisateljica, publicistkinja i prevoditeljica Irena Lukšić. Uz pomoć književnog kritičara Adriana Cvitanovića i glumice Marije Borić na primjeru triju romana iz Disputove biblioteke 'Na tragu klasika' Lukšić je opisala povezanost modernih strujanja u ruskoj književnosti s aktualnom situacijom u politici, medijima, popu i pulpu.
Svoje široko poznavanje ruske i svjetske literature te pop kulture Lukšić je iskoristila kako bi nam tri otkačena ruska klasika Sveta knjiga vukodlaka, Živjet ćete u Moskvi! i Mrtvi mogu plesati predstavila kroz prizmu zapadnjačke kulture, povezavši svaki od njih s nekim modernim fenomenom, ukazavši na to da analiza djela, našiljimo li svo svoje znanje i maštu, uopće ne mora biti suhoparna.
t.A.T.u - 'Nas ne dogonyat'
Pelevinovu Svetu knjigu vukodlaka iščitava kao postmodernističku basnu povlačeći paralelu između glavnog lika, lisice A Huli, i planetarno poznate pjevačice Julije Volkove iz ruskog lipstick lezbijskog dua t.A.T.u. Krenuvši od njenog imena koje se u španjolskom izgovara 'Hulija', preko analize njezinih javnih ispada koji otkrivaju da ima lisičju ćud, Lukšić analizira svijet Pelevinova romana smještajući ga direktno u modernu rusku stvarnost. Glavni alat A Huli je rep (pomoću njega klijentima kreira virtualnu seksualnu stvarnost), simbol neuhvatljivosti i izmicanja, što su mlade t.A.T.u. opjevale u hitu 'Neće nas uhvatiti'.
Zaplet romana – smrt nekog istočnjačkog ulagača i pojavu iskusnog kagebeovca, vukodlaka po imenu Aleksandar Sivi, Lukšić povezuje sa životom pop zvijezde, koja je i sama imala nekog istočnjačkog priležnika, a u vukodlaku vidi personifikaciju dvaju ruskih predsjednika Putina i Medvedeva, potkrepljujući svoje paralele numerološkim, etimološkim i kulturološkim primjerima. Da nam Pelevin u romanu uistinu opisuje suvremenost, Lukšić dokazuje na primjeru šarene krave, lika iz popularne dječje bajke Mala Havrošečka, ruske inačice Pepeljuge. Maloj Havrošečki šarena krava pomaže da obavi tonu posla kojim je zatrpavaju maćeha i polusestre, a Pelevin je koristi za dočaravanje sprege vlasti i kapitala. Lukšić u njoj prepoznaje karizmatičnog postsovjetskog biznismena i filantropa Mihaila Hodorkovskog, koji je liberaliziraciju ruskog tržišta nastojao sprovesti uz pomoć marljivog Gerharda Schrödera tj. Male Havroščenke, kako vam drago. I mic po mic, Irena Lukšić raspetljala je Pelevinovo klupko, i lucidim povezivanjem došla do zaključka da njegove alegorijske slike raja na Zemlji zapravo govore o kemiji tranzicije.
Rammstein, 'Moskau' (rip from Völkerball)
Uz Prigovljeve kvazi memoare Umrijet ćete u Moskvi!, koji iz vizure djeteta opisuju atmosferu beznađa u poratnoj Moskvi, Lukšić je kao audio-vizualni materijal ponudila spot za Rammsteinovu pjesmu 'Moscau' čiji stihovi grad prikazuju kao prostitutku sa crvenim mrljama na čelu, i zlatnim zubima. Prigov u opisivanju rasula ide još i dalje – u memoare uvodi fantastične elemente pa Moskvopolis puca po pola, grca pod vodom, strepi pod najezdom svjetlećih američkih krumpirovih zlatica, ali i štakora i žohara, što tekstu daje štih biblijske alegorije. Konceptualac Prigov u romanu, čiji je naslov zapravo kletva, apokaliptičnim slikama oživljava staljinističku epohu - njegova je Moskva zgarište civilizacije, potopljen, opožaren, popljuvan i opljačkan zagrobni prostor, u kojem sigurno nitko ne bi želio živjeti.
U2, 'Where The Street Have No Name' (Rattle and Hum)
I šećer na kraju zanimljive večeri bila je analiza najnovijeg rukopisa Ilje Stogoffa, ruskog pisca mlađe generacije, koji u Hrvatskoj zahvaljujući brojnim prijevodima već stekao kultni status. Stogoff je uspješni novinar kojemu je i u vlastitoj zemlji pošlo za rukom od svog imena napraviti brand. Ilja je, naime, u originalu Stogov, ali je po uzoru na drugi veliki ruski brand sufiks -ov zamijenio internacionalnijim –off i prodao se u svijet. Kako je i u domicilnoj Rusiji ubrzo nakon izlaženja romana Mačo ne plaču proglašen nacionalnim klasikom, shvatio je da ga mladež vidi kao okamenjenu starinu, pa je imaginarni lirski putopis Mrtvi mogu plesati objavio pod pseudonimom, no varka mu je ubrzo propala.
Stogoff je stari roker, i samo ime putopisa referira se na australske etno-gotičare Dead Can Dance, iako u ovoj knjizi U2 zauzima posebno mjesto – mjesto posljednjeg velikog rock benda. Njihov hit album iz 1987. Joshua Tree oblikovao je autorovu mladost, a već preksljedeći – Achtung Baby iz 1991., označio je kraj iste – raspao se SSSR, i što je još gore, U2 su promijenili sound. Smak svijeta se dogodio uz zvukove kultne 'Where the Streets Have No Name'. Popisujući mitove i urbane legende iz raznih zakutaka svijeta (posebno mjesto zauzima i hrvatska obala), stare i nove metropole i civilizacije, referentna mjesta novije povijesti, ali i popularne stanovnike rodnog nam planeta, Stogoff majstorski priča alternativnu, subjektivnu povijest svijeta – onu koje nema ni u jednoj enciklopediji, pa čak ni na Wikipediji.
Zaključak? Osim toga da treba napasti prijevode modernih Rusa, jučer shvatismo i kako bi trebala izgledati moderna nastava. Lukšićkino majstorsko povezivanje povijesti i sadašnjosti, života i umjetnosti zov je kojemu ne bi odoljeli ni u potpunosti nezainteresirani. Čitajte rusko i kupujte hrvatsko! Sve tri spomenute knjige objavila je domaća kuća Disput u suradnji s Hrvatskim filološkim društvom.
