Dragi čitatelji, budući prijatelji, zaljubljenici teksta u ovom hirovitom vremenu teških riječi i lake zabave - konačno! Konačno, nakon svih nedaća, putešestvija, obijanja pragova, brava te prozora hladne literarne elite, dočekah priliku da vam se obratim; naizgled monološki, ex-cathedra, ali žudeći dijalog, razmjenu, obostrani boljitak. Da, istina je, kušah kompot od bunike (malne se udavih u njemu kako je fin), preživjeh kušnje bespuća Bjelolasice (hvala Medo, učinio si me muškarcem), I have climbed the highest mountain na Rožanskim kukovima... i sve to, kako veli pjesnik: only to be with you! Pletivo svakodnevnice će, ubuduće, svakoga dana raspredati tkivo ovog našeg prezenta, stremeći boljem i strepeći od pogibelji intelektualnog ponora. Jer, kako reče naš vrli klasik:
'Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kada bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?'
O mudrosti, zašto li si tako ekskluzivna? Zašto nam svima nisi dostupna, barem tebi da se svinemo u zagrljaj u ovim danima nestašice. Neće bit ni plina, da. Odvrneš ventile ne bi li se samoubio, kad ono jedva da te ošamuti, pa se probudiš pothlađen (tu se vi kao smijete, super su mi fore, vjerujte jako je važno). Više ne gledaš ona sabrana djela Dostojevskog (Rus, jedan kroz jedan) u crvenim tvrdim koricama istim očima. Lud od nestašice, zgrčenih prstiju i iskrivljenih usta, tepaš mu: 'Mili Fjodore, dođi da te riješim viškova. Uvijek ti je falio oštar urednik, je l' da milo? Di je onih 40 stranica monologa koje si dao nekom bezveznom, super sporednom liku pri kraju Idiota? U vatru, u vatru, u plamen s njima!'
'Bam-bam-bam, ponoć, zvono s westminsterske katedrale, umro je netko - tiha violina pjeva o vodoskocima, o golim ženskim ramenima u punoj dvorani, propit alt iz nekog noćnog lokala. Kasno je.'
Kažu, dosta nam je stvarnosnosti u prozi. Kažu, želimo više. Kažu, književnost se treba baviti vječnim pitanjima, pomicati granice, bosti neuralgična mjesta. Kažu da još je lijepa i da ima stav. Dobro, i?
La revolución está muerta. ¡Viva la revolución
Ante Perković-Dida
