Sinoć je u prostorijama Zelene akcije u Frankopanskoj ulici u Zagrebu predavanje održao bosanski filozof Ugo Vlaisavljević, profesor epistemologije i ontologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je knjiga Ontologija i njeno nasljeđe (1995.), Fenomenološka konstrukcija EU (1995.), Izvor geometrije i transcedentalna fenomenologija povijesti, Čitanje Derridinog čitanja Husserla (2003.), Lepoglava i univerzitet, Ogledi iz političke epistemologije (2003.), Merleau-Pontyjeva semiotika percepcije, Fenomenološki put u dekonstrukciju (2003.) i Rat kao najveći kulturni događaj - k semiotici etnonacionalizma (2007.). Čitateljima koji nisu usko zainteresirani za filozofske tekstove možda će biti poznata knjiga Lepoglava i univerzitet u kojoj Vlaisavljević, između ostalog, opisuje i razloge zašto se Jugoslavija i njena politička elita morala obračunavati sa svojim političkim odnosno ideološkim protivnicima na mjestu poput Golog otoka. Njegova je teza, koju je pokušao razložiti i na sinoćnjem predavanju, da su protivnici režima, koji je sam sebe smatrao jedinim mogućim i legitimnim, bili ne-ljudi, i to samim time što su oponirali jedinom mogućem i u historijskom smislu opravdanom režimu, te kao takvi nisu mogli biti rehabilitirani ili institucionalizirani već potpuno izolirani. Razlog zašto je tome tako leži u činjenici da je zatvor ili bilo koja vrsta popravno-odgojne ustanove sam po sebi institucija, a institucija podrazumijeva neki vid socijalne strukture, hijerarhije i reda koji počiva na pravednosti.
Jučerašnje predavanje sastojalo se od nekoliko cjelina, no uglavnom se odnosilo na teme iz Vlaisavljevićeve posljednje knjige Rat kao najveći kulturni događaj - k semiotici etnonacionalizma. Cjeline jučerašnjeg predavanja zapravo su korelati poglavlja u knjizi, tako da je publika mogla čuti autorove stavove o temama iz poglavlja poput Geotropi diskursa; Poetika vlastitog imena; Etnički identitet i rat... Vlaisavljević je u ovom zaista dugačkom predavanju koje je s pauzama trajalo gotovo četiri sata govorio i o nekim drugim temama poput tvorbe građanskog identiteta, zatim potvrde identiteta pomoću imena... Posebno zanimljivo bilo je izlaganje na temu Etnički identitet i rat, gdje je autor govorio o uspostavljanju etničkog identiteta od strane političkih elita u vremenu nakon rata te o, ipak uvijek uzaludnom, nastojanju etnopolitike da postane legitimna politika. Također, krv kao temeljna supstanca tvorbe identiteta, prema Vlaisavljeviću, leži u svakom takvom nastojanju, budući da krv kao simbol žrtve, krv koja natapa tlo, krv kao temeljna činjenica ispod i iznad svih činjenica, vodi do neke vrste sakralizacije svjetovnog i pretvaranje političke elite nakon rata u sakrosanktnu činjenicu. To je umnogome bilo lakše političkoj eliti u Jugoslaviji nego onoj nakon posljednjih sukoba i ratova na Balkanu, s obzirom na činjenicu da je veliki broj tadašnjih političara prošao 2. svjetski rat, te se na njih moglo gledati gotovo kao na mrtve junake, s tom razlikom da su oni pukom srećom preživjeli. Za razliku od njih, politička elita 90-ih nije prošla posljednji rat, odnosno nije se borila u njemu, tako da je imala mnogo veći problem u uspostavljanju istog sistema, stoga se moralo još žešće ići na nacionalni odnosno nacionalistički program koji prostom binarnom opozicijom definira jedan narod kao ne-drugi narod, pa su tako Hrvati ne-Srbi, Srbi ne-Hrvati, Bošnjaci ne-Hrvati i ne-Srbi. Osim toga, Vlaisavljević tvdi: 'Držeći živom u sjećanju najskoriju ratnu stvarnost, zajednica čuva svoje etničko ime. Sve dok je stvarnost živa, etničko ime nije razmjenljivo sa stranim etničkim imenom neprijatelja. U dugotrajnim etničkim utjelovljenjima, nalog da se ne izgubi vlastito ime, da se ne dozvoli da nestane, smatra se nalogom da se ne umre.'
Neven Svilar
