Taman kada se činilo da će stvari ostati statuskvoirane neko vrijeme evo nam novotarije bez koje uskoro nećemo moći zamisliti život. Novosti - ime ti je Twitter!
Tehnološki upućeni čitatelji vjerojatno već znaju što je to, s obzirom da je nastao prije više od godinu dana, no za onu populaciju koju je Umberto Eco odavno nazvao informatičkim malograđanima (u koju spada i autor ovog teksta) evo kratkog opisa. Štreberski rečeno, Twitter je servis za prijatelje, familiju, znance, kolege s posla, poznate i nepoznate, koji omogućava izmjenu brzih i kratkih poruka. U principu, riječ je o kratkim poručicama, koje se zovu tweets, a koje se sastoje od 140 znakova ili manje. Što znači da je tekst otprilike triput kraći od upravo napisanog. Ova izmišljotina zapravo uopće nije neočekivana s obzirom da se mnogi korisnici Facebooka koriste 'statusima' kao osnovnim vidom komunikacije na tom servisu. Twitter je zapravo samo logičan nastavak trenda. Tweetovi se stavljaju na korisnikov profil ili blog odnosno šalju 'sljedbenicima', a mogu se naći pomoću Twitter searcha. Sljedbenici su korisnici koji dobivaju Twitter updates od autora. Osim toga, moguće je dobivati i najnovije tweetove i na mobitelu (koja je onda razlika između tweeta i poruke?). Kao i na Facebooku, profil se može zaštititi.
Naravno da su se već razvile brojne teorije Twittera poput one koja kaže da postoje dva tipa korisnika: 'responderi' su oni korisnici koji na taj način komuniciraju s drugima iz zajednice i koji će se naljutiti ako se na njihov tweet ne odgovori, dok su 'broadcasteri' korisnici kojima je Twitter zapravo neka vrsta mini-bloga i koji se ne dopisuju s drugima. Također imamo i Twitter bonton koji će nas poučiti životno važnim činjenicama poput one da zajednica mrzi spammere, dakle one koje slijedi par ljudi dok oni sami slijede njih stotine, ili da nije pristojno zatrpavati mobitele drugih bezbrojnim tweetovima kad vam je dosadno. Treba li uopće naglašavati da već postoji twittliture ili Twitter književnost u kojoj se pronašlo dosta ambicioznih blogera. Ako je blog bio nužan svakom nadolazećem autoru koji drži do sebe što tek reći za Twitter?
Uostalom, evo što o tome kaže Auburn Rutledge: '...piscima i onima koji žele to postati postalo je izuzetno važno postići i održati virtualnu prisutnost, kao način da vas ljudi nađu. Za pisce, pogotovo za one koji objavljuju za nezavisne izdavače ili kao samizdati, servis poput Twittera je neprocjenjiv, naravno uz web stranicu itd. Nakon što autor dođe do nekoliko stotina sljedbenika, po mogućnosti relevantnih, otvorene su mu brojne mogućnosti poput one da prvih nekoliko ljudi koji odgovore na tweet dobiju besplatnu knjigu ili grubi otisak. Natjecanje će trajati vjerojatno svega par minuta nakon čega će oni koji dobiju knjigu pričati o njoj i tweetati s drugima... Širiti buzz...'
A one koje to sve uopće ne zanima barem će se moći ismijavati nad potencijalnim humorističnim polemikama između zagovornika mobitel-poezije i Twitter pjesnika.
