Jučerašnja se večer u Zagrebu odmotala na veoma neobičan način. Najbolje ipak da krenem od početka. Naime, iz sasvim nejasnih pobuda odlučio sam otići u Profil Megastore gdje je u 19 sati trebala početi tribina pod nazivom 'Pun (nam je) kufer tribina! (Iliti: tribina o tribinama)'. No, da će ovo biti neugodna večer mogao sam pretpostaviti kad sam, dolazeći automobilom u centar grada, nailazio svako malo na policijske patrole; na svakom koraku su policajci stajali, očito uznemireni, pored marica i nervozno pušili. Uskoro mi je postalo jasno čemu toliko organa reda. Naime, već na prilazu Cvjetnom trgu dočekala me bizarna scena: grupice vidno alkoholiziranih kulturnjaka naoružanih debelim knjižurinama, neki od njih i s improviziranim pendrecima sastavljenim od zaljepljenih svežnjeva postera kazališnih predstava ili reprodukcija poznatih umjetničkih djela, uz bijesne urlike i prijetnje nasiljem ulijevale su samom svojom pojavom strah u kosti građanima koji su ispijali kavu, ili tek nedužno šetali gradom. Tu i tamo čuli su se neartikulirani krici, a pored Privredne banke na uglu Varšavske i Cvjetnog skupina razularenih kulturnjača, kojima su očito identifikacijske oznake odnosno sredstva plemenske pripadnosti bili crveni tarikofilipovićevski cvikeri, trčala je za grupicom ćelavih mladića u spitkama. S obzirom da su gotovo svi mladići bili obuveni u nekakve crne čizmetine, još k tome otežane nekakvim metalnim elementima, nalik šiljcima na vrhovima, jadni dečki nisu imali nikakve šanse. Nakon što su ih sustigle, kulturnjače su iscipelarile jadne dečke uz stravične povike poput 'evo ti muzilovski čovječe bez svojstava' ili još strašnije pogrde poput 'jel ti tata Baločanski!?'. No najstrašnije od svega nije bilo samo nasilje i krv koja se prolijevala ulicama, već šutnja i rezigniranost građana koji su prolazili pored stravičnih scena kao da ih se to savršeno ne tiče. Trebamo li uopće spominjati da su policajci ravnodušno promatrali te scene, neki od njih se praveći da ih uopće ne vide. 
Pa ipak, morao sam nastaviti dalje prema Bogovićevoj gdje se održavala manifestacija na koju sam krenuo. No, tek nakon što sam zamaknuo iza dvije cvjećarnice, netom ispred Benettona, dočekalo me novo iznenađenje: pedesetak pijanih kulturnjaka, prijeteći šakama prema interventnoj policiji koja je stigla kao pojačanje redovnim snagama reda, urlalo je u zboru 'oooooo, oooooo, ooooooo, jebem te vladina kulturna politikooooooo! Ooooooooo, oooooooo…'. Neki su se odvojili od grupe, najčešće potpuno obliveni alkoholom, da bi povraćali, ili naprosto zato što ne bi pazili, te bi se policija isti čas okomila na njih kao gepardi na antilope koje bi se odvojile od skupine.
No, nekako sam se uspio probiti pored tog kaosa i doći do ulaza u Profil. Ali ono što sam doživio na ulazu koji je, uzgred budi rečeno, bio budno čuvan i okružen kordonima policajaca, od kojih su neki imali kamere kojima su snimali poznatije kulturnjake koji su bili označeni kao potencijalni fitilji izgreda i nasilja, dakle to što sam doživio na ulazu bilo je zaista stravično. Direktno pred očima desetina, stotina policajaca, velika grupa kulturnih djelatnika skandirala je isprva neke Hölderlinove stihove, i to na njemačkom, da bi potom prešli na Novalisa i Heinea (u jednom trenutku sam, vjerovali ili ne, ugledao posebno odvratnu scenu; naime, neke posebno divlje i neprilagođene individue recitirale su ono što se recitirati ne da, Mallarméov Un coup de dés... ), eda bi u krajnjem nastupu kolektivnog ludila, istinski čistog i nepatvorenog gnjeva, uzeli citirati Оivu Bunića Vučića i potom (pogodili ste!) Ivana Gundulića! Građanima se ledila krv u žilama dok se Bogovićevom ulicom orilo 'Oooo lijepa, ooooo draga, ooooo slatka slooboodoooo!'.
Ja sam pobjegao u grotlo Profilovog dućana, no posljednje što sam vidio, bolje reći okrznuo perifernim pogledom, bio je jezivi urlik nekoga iza mene 'Pjesniciiiii, pjesniciiiii, pjesniciii su čuđenje u svijetuuuu!' na što sam brže-bolje uletio u unutra pogleda uprta u pod! No, niti sve ovo što sam netom prije doživio nije me moglo pripremiti na krajnje uznemirujuće scene na tribini.
Moderatorice Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić i njihovi gosti, odnosno sudionici tribine, složno su pljeskali rukama u ritmu i pjevali 'Ubij!, zakolji!, da vjeronauk kao izborni predmet u osnovnim i srednjim školama ne postoji!' te 'I kolcem i lancem i bokserom u glavu, i kolcem i lancem za Trećeg programa Hrvatskoga radija slavu!'. Tek tada sam ugledao da mnogi od posjetitelja tribine imaju plave majice s natpisima 'Krleža svetinja!', dok poneki nose i transparente s natpisima 'Zidiću Cigane!, odlazi iz Svetinje!'. Neki novinari su intervjuirali Jagnu Pogačnik, koja je na pitanje 'kako vidi večerašnju tribinu?' izjavila 'Što reći? Dat ćemo 120 posto svojih mogućnosti! Nadam se da će nas pomaziti božica Fortuna.'
To je bilo to! Nisam to mogao više podnijeti. Shvatio sam da nemam dovoljno snage da sve to izdržim te sam otišao kući psihe potpuno devastirane, rezigniran i očajan. Došao sam doma, upalio TV. Na TV-u 'Vijesti iz kulture'. Bože, kakav dan! Italija-SAD 3:1.
Neven Svilar
