Pavel Filonov, Vrata Narve
SF autor Jeff VanderMeer, napravio je malu anketu među svojim kolegama kojima je postavio pitanje "Koji grad, po vašem mišljenju, jest najviše SF, odnosno najbliži onome što biste mogli zamisliti kao mjesto radnje vašeg znanstvenofantastičnog teksta?". Autorica Ursula K. LeGuin izabrala je Veneciju s obrazloženjem da "nije teško zamisliti grad sagrađen na sprudu u laguni koji polako ali sigurno tone nazad u močvaru, no ono što je bitno su detalji: neki od detalja na dispoziciji zaista zahtijevaju aktivnu moć uobrazilje." No, ono što LeGuin nije navela kao razlog zbog čega je upravo Venecija fantastika jest njezina temeljna ambivalentnost, neka vrst binarnog rascjepa koji nagoni grad u stanje fatalne shizofrenije: sama činjenica neminovnosti propasti grada sagrađenog u močvari, grada koji se topi u vlastitoj nemogućnosti, u iracionalnosti vlastitog postojanja, nasuprot vlastitom prapočelu tog vlažnog i malaričnog močvarnog grada kao hiperracionalne novčarske mašine koja iz smjera močvare i mora daje novo značenje čvrstom tlu, štoviše kreira i uređuje terrafermu prema svome nemogućem odrazu u zrcalu.
Autor China Miéville dao je, pak, potpuno drugačiji odgovor: London. "London je kaotični patchwork sastavljen od povijesti, arhitekture, stila, a neorganiziran poput bilo kojeg sna, te baš poput sna posjeduje neku temeljnu logiku koju mi ne možemo odrediti ili shvatiti, iako smo svjesni njezina postojanja. Zguran i zbrčkan grad popločan stoljećima specifične estetike zgrušane u veličanstveni trijumf arhitektonske malograđanštine."
Elizabeth Hand je kao svoj odgovor navela Reykjavik, koji je "više nalik koloniji na nekom drugom planetu nego bilo kojem mjestu na našem planetu."
Nalo Hopkinston se odlučila za glavni grad Jamajke, Kingston, ujedno i svoj rodni grad, za kojega kaže da "svaki put kad ga posjeti izgleda sve više futuristički, i to u smislu China Miévillea i Blade Runnera."
Čitajući odgovore pisaca, koji su sadržavali gradove toliko različite kao što su Reykjavik i Marakeš, shvatio sam da logika nalaže da se kao ispravnu uzme tvrdnju Neila Gaimana koji je rekao da "što je stariji to je više uvjeren da nije bitno koji grad izabereš, svi su fantastični; jednostavno ih se treba gledati na pravi način, i izabrati pravo doba dana"; no, bez obzira na to svejedno mislim da je posljednja izjava puko buncanje koje bi bolje pristajalo kakvoj turističkoj brošuri o ljepotama Hrvatske.
Grad kao činjenica, grad kao pojam, mogućnosti grada, memorija grada, to su teme koje su posljednjih godina u Zagrebu prestale biti samo interesom stručnjaka, već su postale preokupacijama građana koji u nekim drugim prilikama vjerojatno nikad ne bi ozbiljnije razmišljali o njima. Dakako, razlog tome, reći će svi, jest odvratno i nasilno demonstriranje moći priprostih megalomana koji osjećaje manje vrijednosti, djelomično prouzokovne isključenošću iz kolektivne memorije grada, pokušavaju promijeniti silom. No, usprkos mišljenju mnogih, tu nije toliko riječ o novcu, zaradi i kapitalizmu te se ne bi trebalo gledati na taj proces samo kao na divljanje kapitalističke Meduze u nedoraslom istočnoeuropskom tranzicijskom društvu; stvari su možda ipak jednostavnije. Koliko god nam šovinističko gledanje na binarnu opoziciju selo-grad može ići na živce, upravo tu, dakle u tom ambigvitetu, leži jedan od ključnih uzroka događaja kojima imamo prilike svjedočiti. Ljudi koji nisu rođeni u gradu i koji su došli u grad na njega gledaju iz vizure koja građanima rođenima u gradu teško može biti shvatljiva. Ljudima koji nisu iz grada, koji su rođeni na zemlji, čiji su preci živjeli od zemlje, koji su utkani u memoriju zemlje, ti ljudi nalaze u susretu s gradom neku građanima grada nevidljivu grešku, neku nestabilnost, neku zlokobnu odvojenost. Već sama činjenica da su građani odvojeni od zemlje, da žive u zgradama i u neboderima, to je čovjeku sa zemlje teško pojmljivo. Ta pobogu, građani žive jedni drugima na glavama, katovi na katovima, stanovi na stanovima, životi na životima: građani lebde! Građani lebde prostorom poput Chagallovih likova, i odlaze u nebo ne da bi bili na nebu, već da bi zapeli u nekom međuprostoru, međuživotu, polukatu između elemenata zemlje i zraka. To je pogreška, to je virus! I zato tvrdim da megalomani o kojima je riječ ne teže u svojim građevinskim avanturama samo profitu, oni teže Gradu, oni se pograđuju. Oni žele dati svoj obol, svoj pečat, utisnuti se poput pjesme Huga Balla u papir, ili tetovaže u kožu. Njima je gradnja tetovaža. Građevinu utiskuju u nebo i što viša i agresivnija ona bila, šanse za ulazak u matricu se povećavaju. Zato vrijedi iz Miévilleovog opisa Londona izvući ove ključne riječi: patchwork, arhitektura, povijest, san, zgurano, zbrčkano, malograđansko. U zagrebačkim izobličenjima vjerujem da je ključna riječ san. I to je dio fantastike Zagreba, fantastike posebne sorte.
Neven Svilar
