U jeku velikog potopa koji je snašao srednju Evropu, od 24. do 28. lipnja, u Zagrebu je održana petnaesta konferencija Performance Studies international (PSI), pod nazivom 'Kriva izvedba / Misperformance – neuspjeh, neprilagođenost, krivo čitanje', a koju su vodili Lada Čale Feldman i Marin Blažević. Za vrijeme konferencije održan je projekt Narančasti pas i druge priče, kojega je režirao Mario Kovač, a u sklopu kojega je održano niz prikaza, iliti, lijepim hrvatskim jezikom rečeno, reenactment-a nekih od najpoznatijih performansa u Hrvatskoj.
„trebali bi se oni posvetit kopanju. ovo kaj oni rade je obično sranje i nema veze s umjetnošću. umjetnost je ono kaj je radio meštrović, ono, kak je napisao čovjek u jednom od komentara, kaj rade zanatlije. Neš ti umjetnosti skinut se gol i paradirat. nabijem ih na umjetnost“
Najveću buku, predvidljivo, izazvale su dvije predstave; ona u kojoj obnažena Dora Lipovčan sjedi na konju u predstavljanju Lady Godive Vlaste Delimar, i predstava Milivoja Beadera koji je ponavljao poznati performans Toma Gotovca Zagrebe, volim te iz 1981. godine. Govorim 'predstave' jer, iako su gotovo svi koji su posljednjih dana pisali o ovom projektu govorili o performansu glumaca, to ipak nije u potpunosti istinita tvrdnja. Naime, za razliku od teatra i glumca u teatru, performer je umjetnik koji vrlo rijetko ili nikada ne preuzima lik ili ulogu kao što to čini glumac u teatru. Ako i preuzima neku ulogu, on to čini zbog drugačijih razloga od onih koje su imali glumci koji su sudjelovali u navedenom programu.
„bezveze...te šatro šokantne umjetnike treba ignorirati i bok… svaki imbecil se šverca pod izlikom nekakve kvazi umjetnosti.“
Gledano čisto iz tog rakursa projekt Narančasti pas i druge priče bliži je onome što su činili redatelji prikaza pomorskih bitaka u rimskom Koloseumu, ili elaboriranim manirističkim projektima umjetnika poput Polidora da Carravaggia koji je u, za tu priliku specijalno poplavljenom dvorištu slavne Palazzo Pitti, u Firenci postavio fantastičnu pomorsku bitku. Kad sam već uzeo primjer poplava, spomenut ću još jedan notorni protoperformans, onaj omiljenog rimskog baroknog boga 17. stoljeća, Gian Lorenza Berninia, L'Inondazione del Tevere iz 1638., u kojem se Bernini prisjetio velike poplave Tibera 1598. godine. No, spomenuta dva prikaza poznatih hrvatskih performansa izazvali su drugu vrstu poplave, naime poplavu komentara na internetu hrvatskih građana, koji su već duže vrijeme poznati kao veliki poklonici ove vrste umjetničkog izraza (kao što vidimo u ocjenama hrvatske publike ovih 'repriza' najpoznatijih performansa u Hrvatskoj, a koje se mogu pročitati na forumima kulturnih rubrika nekih od najvećih domaćih internetskih portala).
„Ma kakva je to kultura. I za to kreteni koji sebe nazivaju umjetnicima dobijaju pare. A mi smo kao seljaci jer ne razumijemo umjetnost. Svi ti performansi su obično sranje a ne umjetnost. Treba svim tim samozvanim umjetnicima dati motiku u ruke pa neka idu kopati kanale, a ne tu glumatati i pokazivati te svoje žlundre po svijetu. To nema veze sa umjetnošću kao uostalom ni masa drugih stvari koje se umjetnošću zovu, već je to hrpa ljenčina koji ne žele u životu ništa raditi pa od ljudi koji se muče za bijednu plaću rade budale prezentirajući ovakve gluposti kao kulturu. Mislim da u Vrapču treba otvoriti poseban odjel za ovakve, pa kugle na noge, motiku u ruke i s njima u ravnu Slavoniju-ima zemlje za kopati koliko god hoćeš. To bi Vam, idioti, bio najbolji performans koji ste ikad izveli..“
Mnogo se govorilo o ulozi organa reda u navedenim događajima. Naime, Milivoja Beadera je snašla ista sudbina kao Toma Gotovca prije gotovo trideset godina kad je uhapšen. Jer organe reda najviše smeta pogled na obnažene organe nereda. Za razliku od njih dvojice, Dora Lipovčan je u miru jahala na svom konju gotovo punih trideset minuta bez ikakve policijske intervencije.
„Ma kakva umjetnost, sutra svaki bolesnik može prošetat gradom gol i reći da je umjetnik i da radi perfomans... Ma nemojte me jebat... pun mi je kurac debilizama..“
Tako se Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pita da zašto glumac Beader nije uspio završiti re-kreaciju antologijskog performansa. "Bio je uhićen petnaestak minuta nakon početka svoje akcije, kod HNK, prenose svjedoci novinaru, u trenutku kada je ljubio - asfalt. No, zašto je on morao 'platiti' svoju golotinju, a njegova kolegica - nije?"
„Kaj misliš da tvoja kćer nikad ne bu (ili već nije) vidjela golog muškarca** Ovo je više ekstremizam nego umjetnost, no mislim da me se ne tiče hoće li netko hodat gol ili obučen. Ako mi se gleda gledat ću, ako ne ne moram....“
Za razliku od Ivanjeka, redatelj projekta Mario Kovač uhićenje performera uopće nije ocijenio problematičnim, već upravo suprotno, smatra da je to zapravo legitimni element performansa. Ovakav stav je u biti posve ispravan.
„da li ste ikada čuli da je neki tesar ili zidar dobio neku nagradu za svoj rad. Iako vam jamčim da postoje i zanatlije radnici koji svoj rad umjetnički rade. Danas smo preplavljeni sa lažnim idolima i takozvanim umjetnicima koji ljube svoj grad a kad bi ih pitao šta su to oni dali za svoj grad osim gluposti poput ove ne bi nam znali reći. U ovom gradu žive i djeca i maloljetnici koji bi željeli ugledati se na nekoga, ali poplava lažnih veličina ostavlja ih u nedoumici.“
Performans je nemoguće sabiti u neku definiciju, pa čak i ako bismo prihvatili savjet T. S. Eliota koji se u ovakvim prilikama oslanja gotovo isključivo na postavljanje negativne definicije, npr. 'performans nije xy'. Maksimalno blisko definiranju ove umjetnosti bila bi izjava da je to radnja u kojoj umjetnik, odnosno performer, uživo izvodi neki čin, dakle neka vrst umjetnosti uživo. Svako daljnje inzistiranje na strožoj definiciji zapravo bi išlo ka negaciji same mogućnosti performansa. Kovačev stav je u duhu samog izvora performansa zato što je riječ o otvorenom mediju s beskonačnim mogućnostima koji je u svojoj srži agresivan u namjeri da na direktan način dopre izravno do publike.
„tribalo je uzet zračnu pušku pa se malo zabavit, brzo bi se on meni obuka, ne bi tribalo zvat policiju. ne bi mu palo na pamet više. budaletina! ako je on umjetnik onda sam ja Gagarin.“
Performans je oduvijek bio anarhičan. A i više je nego očito da je u očima građana riječ o nekoj vrsti protuprirodnog bluda. Pitajte Gagarina.
Neven Svilar
