Prošli tjedan bio je jedan zaista neobičan tjedan. Tako su Irci nakon godina relativno progresivne politike potaknute ulaskom u EU konačno rekli DOSTA! 'Neće nama neki tamo Poljaci ili Hrvati pokazivati kako da budemo pravi katolici! Hrvati donose srednjovjekovni zakon o korištenju jajnih stanica? Kaj god! Ne znaju oni što to znači biti veći katolik od pape.'
Irski je parlament usvojio novi zakon o blasfemiji, koji za bogohulnike i prljave ateiste predviđa kazne do 25.000 eura. Novi irski zakon definira blasfemičnom svaku tvrdnju ili materijal, kao što su npr. knjige ili filmovi, koji vrijeđa nešto što neka religija drži svetim, te tako vrijeđa dovoljan broj ljudi koji su sljedbenici te religije. Osim toga, zakon dopušta policiji da ulazi u privatne prostore ako policajci 'opravdano vjeruju' da se tamo nalaze blasfemični materijali. Ovaj stavak u zakonu zaista podsjeća na film Fahrenheit 451 Françoisa Truffauta s odličnim Oskarom Wernerom kao vatrogascem koji upada ljudima u domove i plamenobacačem u prah pretvara zlo koje se knjigom zove. Do prije nekoliko dana činila se posve plauzibilnom mogućnost da pri jednom takvom upadu u nečiju kuću odred irskih policajaca na čelu sa svojim zaprepaštenim Oskarom Wernerom naiđe na knjigu najblasfemičnijeg od najblasfemičnijih Iraca uopće, a još k tome i svoga imenjaka, Oscara Wildea. Naime, popularni Irac je sve tamo negdje do simultane pojave Da Vincijevog koda i Harryja Pottera bio numero uno na crnoj listi vatikanskih jedinica za knjiško ćudoređe, zbog svoje popularnosti mnogo opasniji od jednog Isidorea Ducassea aka Comte de Lautréamonta ili recimo De Sadea. No kopernikanskog li prevrata!? U prošlotjednom službenom glasilu majčice nam crkve, u Glasu koncila među glasovima koncila, u vatikanskim novinama L'Osservatore Romano, izašao je prvi povoljan članak o Oscaru Wildeu u posljednjih stotinjak godina. Tako autor članka Andrea Monda, u kojem analizira knjigu Paola Gulisana Portret Oscara Wildea, kaže kako je Wilde "jedan od ljudi koji je u 19. stoljeću najlucidnije analizirao moderni život kako u svojim pozitivnim tako i u svojim uznemirujućim aspektima". Nadalje, Monda u svome tekstu naslovljenom 'Kada Oscar Wilde sreće Pia IX' tvrdi kako "Wilde nije samo nekonformist koji je volio šokirati konzervativno društvo viktorijanske Engleske, već da je riječ o čovjeku koji se iza svoje maske amoralnosti pitao što je ispravno a što ne, te što je istina a što laž". Pohvala se nastavlja, "Wilde je bio čovjek snažnih, intenzivnih osjećaja koji iza lakoće svojih tekstova, iza maske frivolnosti i cinizma, sakriva duboku spoznaju o misterioznoj vrijednosti života uopće."
Zanimljivo je zašto je crkva odlučila upravo sada reanimirati prokletog bestidnika i homoseksualca, autora lijepih aforizama kao što su 'mogu odoljeti svemu osim iskušenjima' te 'jedini način kako da se odupreš napasti iskušenja jest da joj popustiš'. Malo poznata činjenica, a za koju očito ni Vatikan nije previše mario, jest da se Oscar Wilde nedugo prije smrti pokajao te pokrstio, ne bi li u zadnji tren ipak zaobišao skretanje na Highway to Hell, te kako bi produžio ravno u Raj gdje ne samo će ga dočekati dečkići koji će zadovoljavati najviše estetske standarde, kako i dolikuje rajskom haremu jednog samodeklariranog čistog estete, već gdje će mu se za koju godinu, kada napusti ovaj svijet, pridružiti i njegov partner, Lord Alfred Douglas. Doduše, Wilde nije mogao znati da će njegov vlastiti ljubavnik kasnije za njega reći da je "jedno od najvećih zala koje je zadesilo Europu u posljednjih trista godina". No, uvijek je lijepo vidjeti da crkva raširenih krila u svoje jato, ili stado, ili krdo, kako god, dočekuje čovjeka za kojeg njegov vlastiti partner kaže da "ne zna nijednog čovjeka koji se iskrenije i s toliko ushićenja prodao samom Belzebubu". Nije mnogo, ali čovjeka veseli. A što se Iraca tiče, mogu oni donositi zakone kakve žele, spaljivati ateiste na trgovima i paliti knjige na lomačama. Mi imamo Marijanu Petir!
Neven Svilar
