Jedna od glavnih priča proteklog tjedna ne samo u Americi, već, posredstvom CNN-a i ostalih 'breaking news' kanala, i u čitavom vijesti gladnom svijetu pa i kod nas, bila je priča o mladunčetu iz obitelji Heene iz Colorada. Prema posljednjim informacijama koje su došle iz policije i odvjetništva u Coloradu, gospodin Richard Heene, 'padre padrone', glava obitelji i aficionado meteoroloških balona, shvatio je da mu je dosta po svemu anonimnog bivstvovanja na planetu pa je odlučio na trenutak preuzeti glavnu ulogu na svjetskoj pozornici. Za svoju balonsku operaciju iskoristio je najmoćnije oružje, šestogodišnje dijete, računajući na empatiju i senzibiliziranost američke javnosti za patnju mladog Heenea koji leti nebeskim prostranstvima stravičnim brzinama dok mamica i tatica suznih očiju pred stotinama kamera i mikrofona nemoćno pogledavaju u nebo i pušu nos. No, problem s rukovanjem takvim oružjem kao što je malo dijete jest činjenica da ne znate kad bi vam moglo eksplodirati u facu; tako je i sinčić, malecki kakav već jest i nepripremljen na medijsku halabuku, ni kriv ni dužan izbrbljao novinarima da se za vrijeme leta srebrnog balona skrivao na tavanu zato što mu je tata rekao da mora biti tamo zbog potrebe showa, priznavši tako da je riječ o namještaljci. Zanimljiva je činjenica da je Heene inspiraciju za balonsku namještaljku mogao pronaći u djelovanju jednog od najpoznatijih Amerikanaca 19. stoljeća. Naime, 13. travnja 1844. godine, novine pod imenom The New York Sun izazvale su pravu senzaciju svojim tekstom o velikom uspjehu čovječanstva kojeg je sastavio novinar pod imenom Edgar Allan, a prezimena Poe: "Nebo, baš kao i zemlja i oceani, konačno su podčinjeni znanosti, te je blizu dan kada će postati ništa doli obične trase kojima će se čovječanstvo lakoćom kretati… Atlantski ocean konačno je pređen balonom, i to u nevjerojatno kratkom periodu od 75 sati od obale do obale".
Očito je njujorškom Sunu bilo za vjerovati otprilike koliko Englezi sada mogu vjerovati suvremenom londonskom istoimenom ekvivalentu, budući da je prava istina bila da je Atlantik prvi put prekoračen 1919. godine kad je taj pothvat ostvario britanski dirižabl R-34 kojem je za to bilo potrebno 108 sati. No, prema riječima samog Poea, plan o prevari je tada savršeno uspio, a Sun je na dan izlaska članka bio potpuno zakrčen: "Jutro kad je objavljen članak zgrada Suna je bila u potpunosti okružena nepreglednom masom, doslovce pod opsadom, i to od jutra do kasnog popodneva. Nikada nisam vidio toliko uzbuđenje ljudi koji bi došli do svog primjerka. Koliko god se gurao, ja nisam uspio doći do primjerka novina". Očito je da je Poeovu strast za finom prevarom (Poe je autor čak pet sličnih prevara) dijelio i gospodin Heene, no američka će mu javnost teško oprostiti što se za smicalicu poslužio vlastitim djetetom. Uostalom, tamošnja zlopamtila nisu nikada oprostila Orsonu Wellesu što ih je zajebao kad su bježali od svemiraca, a gdje će onda nekom tamo gospodinu Heeneu!
Kao što je poznato, ove se godine obilježava dvjestota obljetnica rođenja pisca i velikog balonskog eksperta Edgara Allana Poea. No, jučer, u srijedu, 21. listopada, obilježena je jedna druga obljetnica, također slavnog američkog pisca. Naime, prošlo je točno 40 godina od smrti Jacka Kerouaca. Ovaj kontrakulturni idol imao je zaista tragičan kraj, budući da se 60-ih godina prošlog stoljeća, za razliku od Allena Ginsberga, Williama Burroughsa, Garya Snydera i Lawrencea Ferlinghettia, nikako nije mogao stabilizirati u novoj ulozi mainstream pisca, ulozi koja je ove underground pisce 50-ih zatekla nakon revolucionarnih promjena u 60-im godinama. Kerouac se u novoj situaciji nije mogao snaći, i što je više supkulturna scena bujala i vrila, to je ovaj više odlazio u suprotnu krajnost. Kerouac bi se tako na hipi tulumima na kojima se palila američka zastava i dizao nacistički pozdrav uz zvukove Hendrixova Star-Spangled Bannera pokušavao fizički obračunati s ciničnim revolucionarnim bradonjama s kojima ipak nije imao ništa zajedničkog. Stoga je Kerouacova sudbina usporediva s još jednom zvijezdom pedesetih godina, sa stanovitim Elvisom Presleyjem, koji se baš poput Jacka nikako nije mogao oteti kontroli vlastite matere, porijekla i odgoja te se u nekakvoj nehebrejskoj inačici Portnoyjeve boljke koprcao i grčio sve više propadajući i istovremeno debljajući se od velikih količina alkohola i kojekakvih tableta. Iako su obojica umrli relativno mladi, nisu poput komete na noćnom platnu izgorjeli samo par momenata nakon što su se pojavili, već su obojica nakon prelaska granice ostavili masni podbuhli antisemitski kadaver. Pa ipak, Kerouac je, baš kao i Elvis, i danas jednako velik kao i prije 40 godina; sljedeće godine izlazi film prema Kerouacovom romanu On the road (kojeg je, malo je poznato, Kerouac počeo pisati na francuskom, koji mu je i bio materinji jezik; engleski je naučio tek sa sedam godina) a Kerouaca, odnosno njegov alter-ego, protagonista romana Sala Paradisea, trebao bi utjeloviti Sam Riley, isti onaj koji je prošle godine izronio iz anonimnosti uskrisivši Iana Curtisa u filmu Control.
Podijelimo li s dva broj godina koji je prošao od smrti Kerouaca, dobit ćemo broj godina koji je prošao od smrti velikog jugoslavenskog pisca, Danila Kiša. Obljetnica njegove smrti, 15. listopada, u našim medijima ipak nije prošla nezapaženo, budući da su se neki pisci prisjetili genijalnog srpskog književnika, a prije svega Novi list koji je tim povodom čitav tjedni kulturni prilog – Mediteran, posvetio Kišu. Zanimljiv tekst je objavio i Miljenko Jergović koji se u Jutarnjem listu prisjetio najveće, ali istovremeno i najodvratnije literarne afere sedamdesetih: napadi na Kiša od strane ujedinjenog mediokritetskog fronta predvođenog stanovitim Draganom Jeremićem i Dragoljubom Golubovićem (ili, kako ga je Kiš nazivao - Pižonom). Pižon je bio autor notornog članka 'Ogrlica od tuđih bisera' u kojem je optužio Kiša za korištenje tuđih tekstova u svom romanu Grobnica za Borisa Davidovića, bez da je, pazi sad!, potpisao autore tekstova. No, proglašavanje Kiša svojevrsnom literarnom verzijom magistra Ante Ðapića, donijelo je i jednu pozitivnu stvar, Kišev Čas anatomije, možda najbolju poslijeratnu jugoslavensku teorijsko-polemičku knjigu, koja je izašla početkom 1978. godine. Jeremić, Pižon i ostala čaršijska momčad našla se toliko uvrijeđena da je Pižon pokrenuo sudski spor protiv Kiša, u kome se tražilo 'progonstvo Danila Kiša' te 'psihijatrijski pregled optuženog'. Kiš je dobio parnicu, no Pižon i Jeremić su napravili štetu - Kiš je otišao u Pariz i, kako kaže Miljenko Jergović, zapravo se više i nije vratio - postao je, da se poslužimo Bulgakovim, pjesnik Bezdomni. Tekst Miljenka Jergovića možete pročitati ovdje.
Za kraj informacije o pobjednicima dviju književnih nagrada. Slađana Bukovac pobjednica je natječaja 16. Galovićeve jeseni, za najbolje prozno književno djelo koje se bavi preobraženim identitetom. Riječ je o knjizi Rod avetnjaka, a nagradu je dobila u konkurenciji 21 knjige pristigle na natječaj. Osim toga, žiri u sastavu Božica Jelušić(predsjednica), Andrea Zlatar Violić i Astrid Pavlović dodijelio je i nagradu za najbolje online tekstove: prvu nagradu dobio je Slađan Lipovec za tekst 'Ekološki prije svega', dok je najbolji književni blog Bedastacurica.blog.
Dodijeljena je i nagrada 'Zvane Črnja' za najbolju ovogodišnju hrvatsku knjigu eseja, a laureat je riječki književnik Roman Karlović, koji je nagradu dobio za knjigu Melankolija imperija, koja okuplja njegove eseje napisane u periodu od 2003. do 2007. godine. Karloviću je nagrada uručena na početku 7. međunarodnoga književnog skupa 'Pulski dani eseja' koji je okupio 14 esejista iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije i SAD-a, i to na temu 'Manipulacija'. Prema riječima autora programa, pjesnika i kritičara Borisa Domagoja Biletića, ove godine za nagradu se natjecalo 13 knjiga eseja.
Neven Svilar
