Šok i nevjericu u američkoj nakladničkoj branši izazvala je najava stanovite Oprah Winfrey da se povlači na kraju 2011. godine. Ovo nije nikakva hiperbola ili zajebancija, izdavački dinosauri su zbilja izuzetno zabrinuti budući da je Oprah, koliko god je kritizirali ili ismijavali, zaista bila generator čitanja u jednoj posve anti-intelektualnoj klimi kakva je Amerika posljednjih dvadesetak godina. Kako je rekao Stuart Applebaum iz jedne od najvećih svjetskih izdavačkih kuća, Random House, "Teško da ćemo doživjeti nešto slično Oprah u smislu da može doseći njen sveukupni utjecaj na prodaju i čitanje knjiga u Americi. Bila je golema sreća izdavačke industrije što je jedna tako utjecajna osoba ne samo uživala u čitanju knjiga već i odlučila svoj entuzijazam prenijeti na svoj milijunski auditorij. To je njena specifičnost i ničem sličnom do sad nismo svjedočili". No, iako je čovjek u pravu, koliko Oprah znači američkom izdavaštvu zapravo je nemoguće procijeniti, a osim toga, ne bi bilo nategnuto usporediti najave o umirovljenju ove larger-than-life voditeljice s umirovljenjima sportskih bogova koji se redovno dva tri puta vraćaju nakon prvog penzioniranja, pogotovo nakon što krenu zapomaganja milijuna koji će izgubiti svoju vodilju, djevu hodegitriju. Kako god bilo, američka izdavačka mašinerija nakon katastrofalnih gubitaka u posljednjih 18 mjeseci puše i na hladno stoga ne trebaju čuditi defetističke izjave i kataklizmička proročanstva.
Prije nekoliko dana vozio sam se u tramvaju s papirima koje sam isprintao kako bih brže protratio vrijeme vožnje, a koji su se odnosili na Sarah Palin i njezine tek objavljene memoare. Jedan od starijih putnika koji je ugledao što čitam afirmativno je klimnuo glavom i rekao nešto u stilu "to je pametna mlada političarka, dobro je da je čitate", na što sam je zbunjen počeo buncati nešto potpuno nesuvislo, kao "to nije političarka, to je Sarah Palin". Nije da opravdavam potpuno perverznu činjenicu da čitam Palinovu, ali bih to ipak mogao vlastitim interesom za američke neocon figure (iako Sarah Palin to zapravo nije, no to je tema neke druge priče) ili time što namjeravam napisati štogod o njoj, no pozitivni stav prema Palin hrvatskih građana poput spomenutog putnika zapravo nije ništa manje sumanut od izuzetne popularnosti koju ova osoba uživa od kad se pojavila na američkom političkom nebu prije par godina. Da je taj interes stvaran i da nije riječ o fabrikaciji Fox Newsa i republikanske medijske mašine govori podatak da su njezini memoari Going Rogue (fraza koju su skovali njezini politički protivnici u stranci, odnosno ljudi iz kampanje Johna McCainea nakon što su uvidjeli da potpredsjedničku kandidatkinju nije briga za kampanju već da isključivo brine za vlastitu promociju) koji su se prije tjedan dana pojavili na policama američkih knjižara samo prvi dan prodani u 300.000 (tristo tisuća!) primjeraka, čime su postali među najprodavanijim non-fiction knjigama u povijesti. Going Rouge sad sjedi na prvom mjestu svih top-lista, i to ispred Stephenie Meyer, Dana Browna i Stephena Kinga, i to s gotovo dva milijuna prodanih primjeraka. No, Going Rouge (izdavač HarperCollins) ipak nije na prvom mjestu svih vremena, budući da su memoari Billa Clintona, My Life, prije pet godina prodani u 400 tisuća primjeraka prvi dan, dok je autobiografija njegove supruge Hillary prodana u 200 tisuća primjeraka prvi dan, što je bio rekord kad je objavljena 2003. godine. Sarah Palin je krenula u trotjednu turneju po mrkoj Americi (14 južnih i srednjezapadnih država) gdje je dočekuje razdragano mnoštvo u hiljadama, a kojima je draga Sarah rekla "Radujem se da ću upoznati što više vas, stisnuti vam ruku i reći – 'Hvala vam što volite Ameriku. Bog nam sačuvao Ameriku!'''. Sarah Palin do sad je zaradila gotovo deset milijuna dolara od svoje knjige.
Kad smo već kod 'anti-intelektualnih' političara moramo spomenuti i veliku aferu koja traje u Francuskoj zbog najave gospodina Nicolasa Sarkozyja, malenog desničara, kretena i štakora (nisu moje riječi nego Alaina Badieua) da će se povodom pedesete obljetnice smrti Alberta Camusa, a koja je u siječnju, njegov kostur prenijeti u Panthéon, gdje leži mnogi veliki francuski muž. Na ulazu u Panthéon stoji 'Aux grands hommes, la patrie reconnaissante' ('Velikim muževima, zahvalna domovina'), a diskreciono pravo svakog predsjednika je da premjesti kosture velikana kako ih je volja, pa je tako primjerice prethodnik Sarkozyja, Jacques Chirac, u Panthéon prebacio kosture Alexandrea Dumasa i Andréa Malrauxa, gdje im društvo, među ostalima, prave Voltaire, Jean-Jacques Rousseau i Emile Zola. No, s Camusom bi moglo ići malo teže budući da njegova djeca, blizanci Catherine i Jean Camus nisu presretni s idejom za koju kažu da se kosi sa svim što je ovaj anti-establišment filozof i pisac predstavljao.
Ostavimo ipak anti-intelektualne političare i zadržimo se na 50. obljetnicama. Naime, prošli tjedan je obilježeno točno pedeset godina od višestrukog ubojstva koje je uznemirilo Ameriku i koje je nagnalo gospodina Trumana Capotea da napiše jednu od velikih američkih knjiga prošlog stoljeća, In Cold Blood. Riječ je, dakako, o ubojstvima u Holcombu u crnoj nedođiji Kanzasa, mjestu koje je Capote ovako opisao u prvoj rečenici slavne knjige, "The village of Holcomb stands on the high wheat plains of western Kansas, a lonesome area that other Kansans call 'out there'". Nakon što je pročitao kratak članak o pokolju obitelji Clutter koja je pobijena u pokušaju pljačke, intelektualni darling njujorškog mondenog društva odlučio se na posve ekscentričan čin u očima svojih kolega i prijatelja. Capote je otputovao u 1700 kilometara udaljeni Holcomb naumivši opisati poguban utjecaj koji je ovaj zločin ostavio na gradić. No, Capoteovo istraživanje protegnulo se na punih šest godina, a rezultat je bio In Cold Blood, precizna i moćna knjiga koja je Capotea učinila svjetski poznatim piscem, i zbog koje ovo malo mjesto usred ničega posjećuju turisti iz čitavog svijeta.
Neven Svilar
