'Writeri' i njihova imena

Kad bismo željeli popisati sve književnike, pa čak ograničivši se samo na one poznate, koji su sami sebi nadjenuli pseudonime, a koji su poslije postali imena po kojima ih jedino znamo, trebala bi nam za takav pothvat podeblja bilježnica. Čak bi i nabrajanje mogućih razloga za takav postupak oduzelo previše mjesta i vremena, no dovoljno je reći da vrlo često nije u pitanju samo zvučnost imena kao faktor: najbolji primjer je onaj genijalnog francuskog pjesnika Comte de Lautréamonta čije pravo ime, Isidore Ducasse, u najmanju ruku zvuči jednako moćno kao i pseudonim. 

Doduše, ako kažemo da pisci vole sami sebi davati imena i da se s čudnovatom lakoćom odriču svojih 'pravih' imena, što onda tek reći za prave pisce, koji doduše nisu književnici, no svakako jesu pisci. Riječ je o writerima, posebnoj vrsti pisaca, čiji se opus sastoji u marljivom ispisivanju vlastitog imena po zidu.

Sigurno će većina teoretičara književnosti ustvrditi da ispisivanje imena na zidu nije književnost, već neka vrsta rudimentarnog iskaza, regresivnog označavanja vlastitog imena kao potvrde vlastitog postojanja. No, kao što znamo, ti koji će to ustvrditi su budale. Writeri i njihovi tagovi (pritom ne mislim na street art koji se ne služi slovima, nego je bliži slikarstvu) su, osim što su i dizajn i likovni iskaz, svakako i književnost. Književno djelo kao postupak u kojem se upisuje vlastito ime koje to nije, već je poznato isključivo u krugu kolega writera.   

Uostalom, writeri, koji ukrašavaju zidove i vlakove naših gradova imaju realan razlog za potpisivanje pseudonimima, s obzirom da su dovoljno inteligentni da se ne potpišu na zidu vlastitim imenom, ili, još gore, prezimenom, što se ne bi moglo reći za pisca ovih redaka koji je u osnovnoj školi pokazao domet svoga intelekta potpisavši se na zidu atomskog skloništa prezimenom, za razliku od razrednih drugova koji su nasprejali svoje nadimke (ja nisam imao nadimak, pa sam se onakav tupav, potpisao kao i svi, onako kako su me svi zvali). To je moj Zid srama, na kojem je sve donedavno golemim slovima pisalo Iggy, Bero, Puho, Caco i – Svilar!     

Osobna imena su čudnovata formula, vječita jezična alkemija koja se nikad ne pretvara u zlato. Svaka epoha u razdoblju koje nazivamo povijesnim poznaje periode u kojima se imenima čarobira više nego u nekim drugim periodima, a što najbolje znaju stanovnici država nastalih urušavanjem Jugoslavije. Dakako, to nije pitanje samo vremena, već i mjesta, pa možemo reći da i danas postoje mjesta gdje se vlastitim imenima barata više i pažljivije nego drugdje.

Početkom 'nultih' godina u Zagrebu se održavala izložba kineske suvremene umjetnosti koja je trebala pokazati našoj javnosti, slabo zainteresiranoj za zbivanja u kineskom društvu i kulturi, što se to zbiva na likovnoj sceni zemlje koja je željela pokazati svijetu sav raspon njezine kulturne ekspanzije, pa tako i likovnih strujanja. Izložba se održavala u sklopu Jesenskog zagrebačkog velesajma kojem je službena zemlja-partner bila NR Kina, a radovi koji su izloženi zaista su spadali u vrh suvremene kineske likovne produkcije zbog čega su Zagreb tih nekoliko mjeseci posjećivali i najpoznatiji svjetski kritičari i kustosi poput, primjerice, Haralda Zemana. Izložbu su također posjetili i sami autori koji su izlagali, manje-više gotovo svi iz dva najveća kulturna centra, Šangaja i Pekinga. Kad su me upoznavali s autorima, čiji radovi usput budi rečeno na iznenađenje mnogih nisu mnogo odudarali od suvremenih zapadnih likovnih tendencija, potpuno sam se zaprepastio kad sam čuo imena kojima su mi se predstavili. Jedan se, naime, predstavio kao Eddy, drugi je bio Ronnie, treći Jack, a četvrti Bruce. Moje nerazumijevanje i zbunjenost odmah je ispravila jedna zaposlenica konzulata koja mi je objasnila kako se svim Kinezima koji odlaze u Europu i Ameriku sugerira da preuzmu neko zapadnjačko ime kako bi time olakšali svojim domaćinima pamćenje imena i kako ih ne bi nepotrebno zbunjivali. Također sam dobio objašnjenje kako je ambasada ponudila umjetnicima popis imena koja su mogli preuzeti, no bili su dovoljno susretljivi da jednom od njih, Ronnyju, odobre ime koje nije bilo na popisu i koje je ovaj odlučio uzeti u čast jednog od svojih najdražih sportaša, igrača snookera Ronnieja O'Sullivana.

Mnoge bi u Europi takvo olako odricanje od vlastitog imena zaprepastilo, pogotovo umjetnike koji bi trebali biti tašti i držati do svog imena, a najlakše objašnjenje bilo bi reći da je to zbog patrijarhalnog koncepta koji je zapisan u našem kodu i da nam je zato osobno ime istovremeno i nosač nekog tamo imaginarnog 'identiteta'. No, da su stvari ipak mnogo složenije od takvog čitanja problema osobnih imena govori i slučaj obitelji slavnoga imena Kafka, kojeg je slavnim učinio čovjek koji nije baš mario za svoje ime, iako je riječ o piscu iz izuzetno patrijarhalnog društvenog okruženja.

Naime, obitelj Kafka, iako je svi povezuju s Pragom, zapravo dolazi iz mjesta čije je ime također zanimljivo; svatko se sjeća one čudnovate parole koja potječe iz početka 90-ih, naime Osijek nikada neće biti Osek (odnosno na ćirilici – Ocek). Obitelj Kafka dakle potječe iz mjesta u Češkoj koje se zove Osek, koje se vjerojatno nikada neće zvati Osijek. Samo ime obitelj je vjerojatno dobila krajem 18. stoljeća kad su židovske obitelji u Monarhiji bile primorane napustiti vlastita imena odnosno prezimena i preuzeti njemačka, te su tako mnoge od njih preuzele imena raznih životinja (one koji nisu htjeli, germanizirali su carski službenici po kratkom postupku). Čavke ili Kavke, odnosno Kafke, tako se, baš kao i mnoge židovske obitelji, nisu nikada srodili sa svojim imenima. Joseph Roth taj je problem postavio ovako: "Nemojte se čuditi što Židovi nisu privrženi svojim imenima. Za Židove njihova imena nemaju vrijednost jer nisu njihova imena... Oni imaju prinudne dvojnike. Njihova su prava imena ona po kojima su pozvani Tori na šabat i svete dane: njihova vlastita židovska imena i židovska imena njihovih otaca".

Iako se uspoređivanje Rothova zaključka i Kafkina kompleksa s problemom osobnih imena kod 'writera' može činiti nategnutim, tu se zaista mogu povući neke paralele. Naime, i židovska emancipacija tokom 19. stoljeća, pa i 20., može se usporediti s emancipacijom crnaca u SAD-u, na čijim je istočnim obalama prije nekoliko desetljeća nastala writerska kultura pisanja, utiskivanja imena. Writerska kultura je, baš poput jazza ili kasnije hip-hopa, umjetnost emancipiranih afroamerikanaca, čija povijest imena nije baš istovjetna židovskoj, ali u kojoj se također može uočiti vječna klica nasilja. Devetnaesto stoljeće, prije Građanskog rata, bilo je stoljeće u kojem su se crnci, pogotovo na jugu zemlje, nazivali 'učenim' europskim imenima, pa su ih njihovi gospodari nazivali Ciceron, Platon, Homer i slično. Nakon ukidanja ropstva imena su se polako mijenjala pa su Amerikanci afričkog porijekla sve češće bili John, William ili Richard. Sve do 50-ih i pogotovo 60-ih godina i crnačke emancipacije stanje je ostalo takvo, kad su se imena počela mijenjati dvojako. Islam kao način emancipacije s jedne strane donio je svoja imena, dok su se, s druge strane, počela davati imena po uzoru na afrička ili kao neka vrsta hibrida angloameričkih i afričkih imena – odatle brojna imena kao što su Deshawn, TPaul ili LeMarcus. U isto vrijeme kad se to dešava, krajem 60-ih i početkom 70-ih, pojavljuju se i prvi writeri sa svojim imenima koja su istovremeno služila ne samo kao osiguravanje od progona organa reda već kao utvrđivanje novog identiteta, potpunog oslobođenja od okova tradicije i zla zvanog historija.

No, jasno je da je imenovanje od nečeg magičnog i moćnog ubrzo prešlo u tradiciju i maniru, baš kao i sama književnost. A imenovanje je ionako alat negativne geografije.                     

Neven Svilar