Komičar i pisac Dan Wilbur nedavno je otvorio blog na kojem se obračunava s naslovima knjiga, koje mijenja odnosno pojednostavljuje. Tako, primjerice Mrs. Dalloway Virginije Woolf postaje A Quaint Midafternoon Panic Attack, dok The Sun also Rises Ernesta Hemingwaya postaje Jews Ruin Parties.
Jedan od najpopularnijih naslova je The Beautiful and the Damned F. Scotta Fitzgeralda koji kod Wilbura postaje The Novel - that Elusive Demon- Resting on One’s Bookshelf for Years (but which, at Long Last Will Be Read when Visited by that Humble Muse, Boredom) Due Not to A Lack of Interest, but Rather Because of the Indomitable Feeling the Book Instills that Its Readers were Poorly Educated.
"Ovaj blog je za ljude koji nemaju hiljade sati za potrošiti na čitanju književnih kritika i recenzija... Ja vas provodim kroz sve to kriptično sranje i dajem vam ono bitno u priči u kondenziranom obliku. Sada možete čitati najveća književna djela u samo nekoliko sekundi", kaže Wilbur, prema kojem je ovo jedan od najboljih načina za ispucavanje frustracije, "a usput možeš biti bezobrazan prema piscima koji te nerviraju."
O smislu ovog posljednjeg zanimljivo je da je jedan od posljednjih naslova koji su se pojavili na blogu Everyone is a fucking Dick Except Me Chucka Klostermana koji se odnosi na knjigu Klostermanovih eseja Sex, Drugs and Cocoa Puffs. Upravo je Chuck Klosterman omiljena tema Dana Wilbura koji koristi svaku priliku za napad na pomodnog Chucka. I to čovjeka veseli.
Chuck Klosterman jedan je od najuspješnijih pisaca u SAD-u posljednjih desetak godina. Chuck Klosterman je kao takav pravi fenomen. Riječ je o piscu čiji tekstovi u najmanju ruku graniče s iritantnošću, iako su u većini slučajeva utaboreni s druge strane granice. Njegov uspjeh je kao takav začudan, pa čak i uznemirujući, budući da je riječ o čovjeku čiji su tekstovi toliko neugodni, glupi, samozadovoljni i generalno nepodnošljivi da je pravo čudo da ga itko uopće čita. Klosterman uglavnom piše o pop kulturi, i to o svim njezinim fenomenima, od sporta do pop muzike. No, u gotovo svakom drugom tekstu Klosterman, kojeg su gledatelji HTV-a nedavno imali prilike vidjeti u BBC-evom dokumentarcu Seven ages of Rock kako govori o indie muzici i Kurtu Cobainu, voli naglašavati superiornost Amerikanaca u odnosu na Europljane, baš kao što su to voljeli raditi američki minimalisti početkom 60-ih poput Franka Stelle ili Roberta Rymana i Donalda Judda koji su govorili kako je "Europa nebitna i puna glupih i dosadnih ljudi". Iako ovo vjerojatno i jest istina, problem leži u tome da kada to govori kralj gikovskog indie chica Chuck Klosterman, to zvuči samo pretenciozno i jadno.
S druge strane, mnogo toga kod Klostermana leži u njegovoj pozi, te on pomalo uživa u svojoj poziciji bivanja bahatim idiotom te često voli davati komentare poput onih u knjizi Sex, Drugs and Cocoa Puffs gdje piše o tome zašto Amerikanci ne podnose nogomet, kojeg na kraju proglašava idiotskim sportom, jer "kako utakmica može završiti rezultatom 0:0? To je dokaz duboke poremećenosti Evropljana. Zato mi volimo košarku i football'. Nadalje, u knjizi Killing Yourself to Live: 85% of a True Story, gdje Klosterman putuje Amerikom preko devet mitskih mjesta koja su obilježena smrću velikih rock zvijezda, piše o tome kako su Evropljani debili, a kao dokaz navodi "ljubav i poštovanje koje Evropljani osjećaju prema Falcu, tom idiotskom Austrijancu."
Chucka Klostermana možda ne bi u tom smislu trebalo promatrati kao nekakvu značajnu literarnu pojavu, no njegov uspjeh, koji više nije ograničen na američki kontinent, ipak vrijedi promotriti. Klosterman je posljednje desetljeće jedan od najutjecajnijih američkih autora, a za njegove tekstove se otimaju The New York Times, Esquire i ostali top američki magazini.
Klosterman kao pisac čudan je hibrid, budući da u svom pisanju i općenito svojom pojavom u sebi objedinjuje čitavu američku suvremenu shizofrenost, s obzirom da je istovremeno elokventan i neuk, artikuliran i priprost, mudar i jeftin, introspektivan i površan, no nadasve prepotentan i jako, jako samoljubiv. To samo po sebi ne bi moralo biti loše da njegovo samoobožavanje ne probija u svakoj njegovoj rečenici kao krv kroz tek stavljenu gazu.
Klostermana neki uspoređuju s Lesterom Bangsom, usporedba koja je, koliko god bila loša, istovremeno izrazito povoljna za uočavanje promjena koje su se dogodile u američkoj pop-kulturi i njezinoj književnosti, odnosno onome što bismo, poslužimo li se negativnom definicijom, mogli nazvati niskom kulturom ili, analogno tome, ružnom književnošću. Dok je Lester Bangs u svojim najboljim trenucima bio zbilja odličan pisac i bistar kritičar koji je znao majstorski i vješto raskapati po pojavama koje su ga zanimale, a koje su se najčešće svodile na rock muziku, Klosterman, koji sada zauzima poziciju sličnu Bangsovoj (kako u smislu tematskih interesa, tako i pozicije u 'alternativnom' establišmentu), pokušava činiti isto, no njegov arogantna književna juha i uspjeh kojeg je doživio ukazuju na dubinsku promjenu u američkom društvu i kulturi mladih u posljednja tri desetljeća. Proces je to koji se događao postepeno i koji nije imao veze samo s političkim promjenama i pojavi lanca Reagan- Bush stariji – Bush mlađi, već s korporacijskom dominacijom koja je nadišla svaku vrstu politike i koja je, uostalom, najviše utjecala na razbijanje američke kontra-kulture.
Ime dokumentarca Sonic Youtha 1991. The Year Punk Broke zapravo dobro pogađa i može poslužiti kao dijakronijski bullseye, kao međa s čije se jedne strane nalaze hip-hop 80-ih kao autentična urbana supkultura i punk kultura s do it yourself scenom koja je potpuno ignorirala korporativnu Ameriku, dok se s njezine druge strane nalaze punk bendovi koji objavljuju ploče na major etiketama i bling-bling, suck my dick bitch hip-hop 90-ih i nultih godina. Chuck Klosterman, samozadovoljni promatrač indie kulture samo je literarno punk naličje te promjene koja je, koliko se god činila simplificiranom i nalikuje na sumanutu prošlogodišnju podjelu Denisa Kuljiša na primitivni i priprosti jug te građanski i civilizirani sjever Hrvatske, ipak neporeciva.
No, zapravo, sve što se može reći o Klostermanu pada u vodu u usporedbi s jednostavnom i zato briljantnom igrom Dana Wilbura. Everyone is a fucking Dick exept me zapravo kazuje sve što se o ovome popularnom piscu može reći. I zato, ako postoje knjige ili autori koji vam iz nekog razloga smetaju, ova stranica potiče na dobre ideje kako bi lijepo samim naslovom pokopali knjigu koja vam ide na živce.
Neven Svilar
