Franjo Tuđman je volio Ivana Aralicu, Josif Staljin Majakovskog, Adolf Hitler Stefana Georgea. A Sarkozy? Omiljeni književnik francuskog predsjednika je Louis-Ferdinand Céline, pisac jednog od najznačajnijih francuskih romana prve polovine prošlog stoljeća Putovanje na kraj noći. No, koliko god Sarkozy bio negativnom figurom u europskoj politici, još uvijek nije zaslužio da ga se uspoređuje s ljudima kao što je Hitler. Što se, pak, ne bi moglo reći za njegovog književnog favorita. Céline, bez sumnje majstor romana, postao je nažalost možda čak poznatiji po svojim krvoločnim stavovima, antisemitizmu i fašističkom svjetonazoru nego po briljantnim mračnim romanima.
Ove godine obilježava se pedeseta obljetnica smrti Louis-Ferdinanda Célinea.
Svake godine francuska vlada objavljuje popis velikana čije se velike obljetnice obilježavaju te godine. Riječ je o pažljivom procesu u kojem prosudbena komisija koja se sastoji od više uglednih francuskih intelektualaca i znanstvenika odabire imena čije će se velike obljetnice slaviti. Potom se tiska knjiga u deset tisuća primjeraka s predgovorom francuskog ministra kulture. Tako je bilo i ove godine, a predgovor je napisao ministar Frédéric Mitterrand. U knjizi su se, među ostalim, pojavili tekstovi o velikim francuskim znanstvenicima, misliocima, političarima, umjetnicima i književnicima, među kojima se ističe, primjerice, dvjestota obljetnica rođenja Théophilea Gautiera, kao i obljetnice pjesnika Blaisea Cendrarsa, kompozitora Franza Liszta (doduše Mađara) i - Louis-Ferdinanda Célinea. Upravo je pojava ovog posljednjeg imena razbjesnila dio francuskih dušebrižnika, pa je tako Serge Klarsfeld, poznati lovac na naciste, u ime Udruge sinova i kćeri Židova deportiranih iz Francuske izrazio indignaciju uvrštenjem Célinea među zaslužne velike Francuze, ne zaboravivši pritom napomenuti kako Célinea smatra velikim piscem. Samo dva dana nakon provale bijesa židovskih udruga Mitterrand je odlučio maknuti Célinea s liste, time izazvavši još veću polemiku u Francuskoj, s reakcijama sa svih strana političke crte. Brojni poznati francuski intelektualci uključili su se u raspravu o Célineu, pa je tako ugledni književnik Philippe Sollers napao Mitterranda zbog cenzure, dok je član znamenite Académie française Frédéric Vitoux, ujedno i autor Célineove biografije, usporedio ovaj događaj s brisanjem i prekrajanjem povijesti u Rusiji za vrijeme Staljina. Dežurni francuski intelektualac opće prakse Alain Finkielkraut, kojem buncanje nije nimalo strano, rekao je kako se zbog ovakvih događaja rađa opasnost od zaključaka nekih ljudi kako je "na djelu židovski lobi", koji diktira francusku politiku. Još jedan sveprisutni intelektualac, Bernard-Henri Lévy, rekao je kako je propuštena velika prilika za raspravu o uzrocima i razlozima "zašto je jedan zaista golemi autor istovremeno apsolutno đubre."
Célinea smatraju genijalnim piscem s razlogom, iako njegov proza nije uvijek na istoj razini. Neka su njegova djela pomalo zamorna, blijeda apologija vlastitih najboljih tekstova, no bez obzira na to riječ je o jednom od najboljih romanopisaca 20. stoljeća čiji su romani izvršili golemi utjecaj pogotovo na poslijeratne generacije, a danas zrače jednakom snagom kao i kada su napisani. Céline je genijalni nihilist čije su odvratne, vulgarne i bezobrazne riječi često prelazile u čistu pozu. Dovoljno je pogledati samo neke od njegovih polemika, gdje je vrijeđao najveće francuske pisce i nazivao njih i njihove knjige najpogrdnijim mogućim imenima (kao kada je nacionalnom književniku Andréu Gideu poručio 'da briše guzicu njegovim usranim knjižicama'). No, ne treba zaboraviti da je riječ o piscu čija mržnja prema čovječanstvu u određenom trenutku prestaje biti pozom i nadurenim stavom i preuzima psihopatske razmjere. Prije nekoliko godina kod nas je objavljen prijevod jednog teksta sjajnog njemačkog pisca Ernsta Jüngera, još jednog simpatizera nacizma, čiji je roman Na mramornim liticama prema riječima Zorana Kravara bio "još jedan čavao u lijesu Weimarske Njemačke". Jünger se prisjeća jedne zgode u nekom književnom salonu u okupiranom Parizu gdje su se okupljali njemački oficiri i francuski intelektualci i umjetnici koji nisu izbjegli u Ameriku i druge zemlje, pa su se tamo nalazili ljudi kao što su Pablo Picasso i Céline. U jednom trenutku je u prostoriju ušlo nekoliko pripadnika SS-a na što se Céline počeo pjeniti i unositi im se u lice urlajući da što rade u Parizu kada još nisu do kraja riješili židovsko pitanje.
Rasprava o Célineu je zapravo rasprava bez konca i kraja, koja se može prenijeti i na druge zemlje koje se diče sličnim primjerima, kao što su Ezra Pound ili Knut Hamsun, usprkos tome što pravednički britanski mediji sada trube kako se slučaj Céline može dogoditi samo u Francuskoj. Francuska jest zemlja u kojoj se ove godine obilježava dvjestota obljetnica rođenja autora kojeg povezujemo s doktrinom 'L'art pour l'art' , no to ne znači da je samo u Francuskoj estetika gdjekad odriješena etike. Bez sumnje, slučaj Céline ne poznaje granice.
Neven Svilar
