Veliki argentinski pisac Jorge Louis Borges jednom je prilikom rekao da je mnogo važnije što čovjek čita nego što piše. Drugi veliki pisac, francuski nobelovac François Mauriac rekao je: "Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si."
Ljudi često konstruiraju vlastitu osobnost prema primjerima iz literature, a privatne biblioteke često služe za konstrukciju intelektualnog imidža, kao neka vrsta duhovne posjetnice. No, ničija literatura nije pod takvom lupom groznog konstrukta koji se naziva JAVNOST kao što je to u slučaju američkih predsjednika. Mediji gladni svih vrsta informacija vezanih uz najmoćnijeg čovjeka svijeta seciraju njegov privatni život do najsitnijih pojedinosti, a knjige koje predsjednik čita zauzimaju izuzetno važno mjesto u kreiranju njegove javne slike. Upravo je zato veliki potres prije desetak godina izazvao netom ustoličeni predsjednik George W. Bush koji nikako nije htio odgovarati na pitanja što čita i tko mu je najdraži pisac, a informacije o njegovim intelektualnim preferencijama su iz njegova kabineta izlazile na kapaljku. Doduše, poznavaoci američke političke scene ionako su vrlo dobro znali o kome je riječ i tu nije bilo nikakvih iznenađenja s obzirom da je i prije same pobjede na predsjedničkim izborima Bush bio oličenje tvrdog anti-intelektualizma u novoj američkoj politici, a njegovo odbijanje da govori o knjigama i čitanju nije pomoglo u kreiranju opće percepcije kako je riječ o čovjeku koji, najblaže rečeno, nije načitan.
No, svi su očekivali da će narednih godina njegov PR tim učiniti nešto po tom pitanju, kako se ne bi neprestano pričalo o predsjedniku kao o priprostom i neobrazovanom blesanu. No, Busha je baš bilo briga za to što misle 'intelektualci' koje je ionako prezirao te se umjesto knjige prihvatio oružja i zapodjenuo nekoliko ratova pa je njegova lektira pala u drugi plan. Upravo zato je kao grom iz vedra neba došla njegova izjava u ljeto 2006. godine, u vrijeme kada je njegov drugi predsjednički mandat već prešao svoju polovicu, kako je odmor u svojoj ljetnoj rezidenciji u Crawfordu u Texasu proveo čitajući Stranca egzistencijalističkog mislioca Alberta Camusa. Taj je podatak izazvao nezapamćeno zanimanje medija koji su na sve moguće načine analizirali činjenicu da američki predsjednik čita francuskog pisca. Analizama nije bilo kraja, a išle su toliko daleko da je čitanje jednog romana imalo gotovo geopolitičke reperkusije, jer se u činjenicu da Bush čita francuskog pisca počelo učitavati tobože 'zatopljenje odnosa' između SAD-a i Francuske, a koji su bili blago rečeno zategnuti još od francuskog protivljenja američkoj intervenciji u Iraku. (Mržnja i prezir prema Francuzima nije bila samo karakteristika patrotskih primitivaca iz mrke Amerike. Odatle ono slavno preimenovanje pomfrita odnosno french friesa u freedom fries iliti krumpiriće slobode, koje se nije dogodilo u Mobileu ili Nashvilleu nego u kantini Kongresa u Washingtonu).
Činjenica da protagonist romana Mersault u sukobu na plaži ubija jednog Arapina također je analizirana iz raznih perspektiva, te su učitavana brojna moguća značenja i sulude konstrukcije poput one kako se Bush odlučio poistovjetiti s glavnim likom koji je prouzrokovao smrt Arapina na pijesku zemlje koja zapravo nije njegova i u kojoj je stranac.
Na konferencijama za novinare u Bijeloj kući Bushov glasnogovornik Tony Snow morao je odgovarati na silna pitanja novinara o knjizi i predsjednikovoj reakciji na nju, no sve što je rekao uglavnom je bilo to kako se "predsjedniku Bushu knjiga veoma svidjela te da je smatra interesantnom i laganom za čitanje". No glasnogovornik Snow rekao je još nešto o toj temi: "Ne želim ulaziti duboko u ovu temu, no mogu samo dodati da smo vodili zanimljivu raspravu o podrijetlu i nastanku egzistencijalizma." Ta rečenica Tonyja Snowa uzburkala je maštu brojnih svjetskih novinara i komentatora, ali i satiričara i karikaturista, koji su potom pokušali dočarati situaciju u kojoj predsjednik, kojeg je čitav svijet doživljavao kao priprostog simpltona, razmišlja i žučno raspravlja s kolegama iz svoga kabineta o nastanku filozofije egzistencijalizma.
Nekoliko godina poslije politička klima u SAD-u ipak se donekle promijenila. Nakon Georgea Busha i njegove administracije na vlast je došao Barack Obama s posve drukčijim stilom u odnosu na prethodnika. To se odnosi i na stil vladanja i na samu politiku, a suštinska razlika očituje se već i u lektiri predsjednika, odnosno u činjenici da novi predsjednik nešto čita. Nakon Busha na vlast je došao čovjek koji je, iako mlad, značajan dio svoga političkim radom izrazito ograničenog slobodnog vremena proveo pišući knjige. Obama je tako dosad objavio dva naslova, oba izuzetno hvaljena od kritike te prilično dobro prodavana - Dreams from My Father i The Audacity of Hope, za čije je audioverzije dobio američku nagradu Grammy u veljači 2006. odnosno 2008. godine. Uz to, Obama je prilično involviran i vrlo dobro upućen u suvremenu američku književnu produkciju. Tako je prošlo ljeto veliku pozornost izazvala Obamina podrška romanu Freedom Jonathana Franzena, kojeg je Obama pročitao na odmoru i prije nego što je knjiga objavljena.
Obama se nedavno vratio s kratkog odmora gdje je pročitao tri knjige. Prva je politička biografija Ronalda Reagana, President Reagan: The Role of a Lifetime, o njegovim godinama u Bijeloj kući, autora Loua Cannona, uglednog novinara. Druga knjiga koju je Obama pročitao je novi roman cijenjenog pripovjedača Davida Mitchella, The Thousand Autumns of Jacob de Zoet. Riječ je o epskoj romansi smještenoj u 18. stoljeće u Japanu, koja je na kraju 2010. završila na mnogim listama najboljih knjiga godine. Treća knjiga je klasično štivo za opuštanje. Riječ je o najnovijem trileru majstora špijunske proze i trilera Johna Le Carrea, Our Kind of Traitor, u kojem autor opisuje svijet i probleme fiktivnog ruskog oligarha, a zanimljivo je da se u romanu spominje i Obamina supruga i It girl suvremene Amerike Michelle.
Obama je uvijek rado govorio o knjigama koje upravo čita kao i o najdražim knjigama. U listopadu 2008. New York Times je tražio od Obame da navede svoje omiljene knjige i autore. Obama se nije ustručavao odgovorivši da su mu najdraži autori Ralph Waldo Emerson, Thomas Jefferson, Mark Twain, Abraham Lincoln, James Baldwin, Friedrich Nietzsche, Reinhold Niebuhr i Paul Tillich, a među najdražim su mu knjigama Letter From Birmingham Jail Martina Luthera Kinga, Song of Solomon suvremene američke nobelovke Toni Morrison, The Power and the Glory i The Quiet American Grahama Greena, The Golden Notebook Doris Lessing, Odjel za rak Aleksandar Solženjicin, In Dubious Battle Johna Steinbecka, Power Broker Roberta Caroa, Working od Studs Terkel.
U drugim intervjuima, poput onog Rolling Stoneu, spominjao je i neke druge knjige i autore, među kojima i Ernesta Hemingwaya i Kome zvono zvoni, Hermana Melvillea i Moby Dick te knjige E. L. Doctorowa i Philipa Rotha. Također, Obama se ne libi niti čitanja dječje književnosti, koju rado čita naglas svojim kćerima, pa je tako, na primjer, pročitao svih sedam nastavaka serije o Harryju Potteru. Da je tome zaista tako i da je Obama veliki zaljubljenik u književnost za djecu govori i činjenica da je u studenom prošle godine objavljena slikovnica čiji je on autor. Riječ je o slikovnici koju je Obama napisao prije nego što je ušao u Ovalni ured pod nazivom Of Thee I Sing: A Letter to My Daughters, u kojoj Obama malenim čitateljima priča priče iz američke povijesti, od prvog predsjednika Georgea Washingtona pa sve do prvog crnog igrača bejzbola Jackieja Robinsona.
U Hrvatskoj, dakako, interes javnosti za kulturni život predsjednika nije niti približno onakav kakav je u SAD-u. Međutim, u predizbornim anketama predsjednički kandidati često odgovaraju na pitanja o vlastitom književnom ukusu. Tako je aktualni hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, neposredno prije nego što je izabran za predsjednika, izjavio da su posljednje tri knjige koje je kupio Teorija neobrazovanosti Konrada Paula Liessmanna, Opća teorija moderne Jacquesa Bideta te, posebno zanimljivo, Atlas života, eksperimentalne književne meditacije Josipovićeva kolege skladatelja Dubravka Detonija.
Predsjednik Josipović ne govori često o književnosti i vlastitim književnim preferencama, no ne izbjegava govoriti o toj temi kad ga pitaju. Tako se više puta moglo čuti kako mu je omiljeni književnik ruski majstor romana, autor Majstora i Margarite, Mikhail Bulgakov.
Općenito, situacija u Hrvatskoj u ovome pogledu donekle je slična američkom primjeru, a i razdoblja vladavine Busha i Obame mogu se usporediti s mandatima Mesića i Josipovića. Također, baš kao i George W. Bush, Stipe Mesić, koji je čak i napisao knjigu pod nazivom Kako sam rušio Jugoslaviju (koju je ubrzo potom nakon bukvice zapjenjenog Jape promijenio u Kako smo rušili Jugoslaviju), nije mnogo govorio o kulturnim temama, dok, s druge strane, Ivo Josipović dolazi iz kulturnog miljea koji se može usporediti s Obaminim - osim što su obojica po struci pravnici, obojica su izuzetno involvirani u vlastitu nacionalnu kulturu, bilo posredstvom pisanja knjiga i davanja književnih procjena kao u slučaju Obame, bilo posredstvom glazbenog opusa kao kod Ive Josipovića.
Neven Svilar
foto: Stephen Cummings (flickr)
