Last night I dreamt I kissed Neil Young
If I was a boy, 'guess it would be fun.
Kim Gordon, Sonic Youth
Ovi stihovi Kim Gordon iz pjesme 'Crème Brûlée' s albuma Dirty Sonic Youtha nastali su neposredno nakon turneje ovog benda s Neilom Youngom, jednim od najzanimljivijih kantautora 60-ih i početka 70-ih godina. Ovaj Kanađanin posljednji je u nizu velikih imena rocka koji su se u zadnje vrijeme odlučili na pisanje autobiografije.
Iako nimalo nov fenomen, bez previše zadrške možemo ustvrditi da je pisanje autobiografije u posljednjih par godina postalo trendom među velikim rock imenima. Dovoljno je ostati na periodu od 2009. godine do danas kad su objavljene autobiografije takvih imena kao što su Keith Richards, Patti Smith ili Bob Dylan (koji je, inače, veliki poštovalac Youngovog opusa). Ne samo to, nego su knjige ovo troje velikana rock muzike postali ogromni hitovi odmah po objavljivanju. Richardsova je autobiografija jedna od najčitanijih knjiga godine u Americi, autobiografsko djelo Patti Smith Just Kids, u kojem se bavi svojim odnosom s Robertom Mapplethorpeom, zadržala se na top listi New York Timesa više od četrdeset tjedana, dok je Bob Dylan za svoje Kronike dobio čitav niz nagrada među kojima i National Book Award.
Da je riječ o zaista značajnom književno-knjižarskom fenomenu dovoljno potvrđuje činjenica da su knjige ovo troje autora promptno prevedene na hrvatski i tiskane u roku od samo nekoliko mjeseci nakon što su originalno objavljene. No, koliko god ove knjige bile zanimljive, pa u nekim trenucima čak i izvrsne, one će uvijek biti i ostati fikcija. I u tome nema ništa loše, dapače. Jer, svaka je autobiografija, rekao bi Borges, u samoj svojoj srži fikcija.
No, s tim imaju problema oni koji žele čuti 'istinu' o nekom izvođaču. Taj tip čitatelja, kojih je mnogo, morat će se zadovoljiti biografijama izvođača koje često imaju smiješni epitet u svojim naslovima kao 'definitive biography of...'.
U čemu je problem s autobiografijama, ako je tu prava riječ zaista 'problem'? On leži u tome da je riječ o ljudima koji često nisu baš previše simpatični. Naš bi čovjek tu lijepo i knjiški rekao kako je često riječ o 'gnjidama'. Iako je pomalo glupo pričati na taj način o ljudima koje ne poznajete, svatko tko je čitao određen broj knjiga i pogledao određen broj intervjua i dokumentaraca o Dylanu, Patti Smith pa i Keithu Richardsu, usudit će se karakterizirati ih na taj način. A prilično je jasno kako se njihove autobiografije neće zvati 'Autobiografija jedne gnjide'. S druge strane, možda nije loše čuti niti što ti ljudi koji definitivno nisu vodili isti život kao oni koji im lijepe takve epitete imaju za reći o sebi. U tome treba tražiti i razlog uspjeha njihovih autobiografija. Vratimo se još jednom na stih iz pjesme 'Crème Brûlée' Kim Gordon.
Ovaj stih nastao je za vrijeme zajedničke turneje Neila Younga i grupe Sonic Youth koja se dogodila prije točno dvadeset godina i govori nam o stvarima koje se neće naći u autobiografiji Neila Younga koja će biti objavljena sljedeće godine. Naime, Young je bio dječački idol Leeja Ranalda i Thurstona Moorea iz Sonic Youtha. Međutim, kad je Young 1991. godine pozvao Sonic Youth na zajedničku turneju stvari su odmah na početku pošle potpuno krivo. U svakom od američkih gradova na turneji petnaest do dvadeset tisuća fanova ostarjelog rokera umiralo je od smijeha na pjesme noise grupe čiji je set prethodio onom njihovog idola, u najboljem slučaju koristeći vrijeme njihovog nastupa za odlazak po pivo. I zašto je Neil Young to onda učinio?
Iz današnje perspektive čini se veoma razumljiva odluka Neila Younga i njegovog menadžmenta da organiziraju turneju s bendom s kojim je ovaj rock mastodont na prvi pogled dijelio malo toga zajedničkog. Ova turneja je služila za obnovu pomalo uništene Youngove reputacije, koja je trebala povratiti nešto od njegove nekadašnje 'autentičnosti'.
Naime, osamdesete su godine za ovog Kanađanina s naoko savršenom reputacijom bile katastrofalne na raznim planovima. Njegova pjesma 'Keep on rockin in a free world' činila se poput bljutave himne republikanskih hard rokera nakon što je Young strastveno stao na stranu Ronalda Reagana.
S druge strane Sonic Youth su se nalazili na potpuno drugačijem polu ne samo u pogledu rock estetike, već i ideološki, budući da je njihov album Daydream Nation kao magnum opus ovog banda postao oličenje underground bunta u Americi druge polovice osamdesetih.
Osim toga, dok je reputacija Sonic Youtha kao najvažnije underground grupe kraja 80-ih i početka 90-ih godina bila neupitna, Neil Young je u to vrijeme nizao mediokritetske albume jedan za drugim, seriju albuma koji su čak i kod njegovih obožavatelja palili genre-mixing alert alarme. I onda je došla turneja Ragged Glory na kojoj je Young ponovno okupio svoj bend Crazy Horse i nakon neuspješnih eklektičnih eksperimenta s elektronikom vratio se svom starom zvuku sa žestokim gitarama, koji začudo nije zvučao otrcano i potrošeno kako to već često biva kad se rock dinosauri 'vrate korijenima'.
I što se dogodilo na turneji? Youngovi ljudi su namjerno utišavali Sonic Youth kako bend ne bi zasjenio headlinera, makar glasnoćom. Štoviše, razlika između dva benda nije mogla biti više različita u svakom smislu. Najbolji primjer su rođendanske zabave članova Youngova benda gdje su iz torte izlazile kurve i striptizete. I sve to dok je na drugom kraju prostorije poeziju pisala Kim Gordon. Koja je nekoliko godina kasnije izjavila, "Tada sam prvi put shvatila što to znači biti žena u bendu. Prvi put mi je bilo žao nekoga kao što je Joni Mitchell. Mislim, Neil je u redu i sve ali je jednostavno pripadnik one zadrte generacije i tog načina mišljenja. Čini se da su se stvari promijenile, ali u rock muzici je sve zapravo isto kao prije."
Ova mala priča o jednoj davno prohujaloj turneji dobro opisuje tu generaciju rock muzičara koji sad izdaju autobiografije. Uostalom, bolje nego što će ih one same opisati. Pa ipak, to nas neće spriječiti da ih čitamo.
Neven Svilar
foto: NRK P3 (flickr)
