Na okruglom stolu (koji je u Booksi i više nego četvrtast) posvećenom književnoj suradnji Crne Gore i Hrvatske održanom jučer u Booksi u sklopu Revije malih književnosti gostovali su Nenad Popović iz izdavačke kuće Durieux, Žarko Paić iz izdavačke kuće Antibarbarus te Nikola Nikolaidis, književnik, novinar i urednik. I Durieux i Antibarbarus objavljivali su crnogorske autore. Dok je Durieux objavio pojedinačne autore (Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića i Balšu Brkovića), Antibarbarus je izdao antologije crnogorske proze Sinovi i poezije Kćeri i sinovi. U izdanju Antibarbarusa, osim Auschwitz cafea Dragana Radulovića, nedavno je objavljena i knjiga poezije Pjesme Dragane Tripković, autorice koju predstavljamo na Reviji malih književnosti. S gostima je razgovarala Miljenka Buljević.
Kako bi u ovom trenutku ocijenili književnu suradnju između Hrvatske i Crne Gore? Postoji li potpora Ministarstva kulture za takve projekte, odnosno neke druge potpore?
Nenad Popović: Naše knjige crnogorskih autora prošle su na normalnom natječaju Ministarstva kulture za podršku knjigama od osobne vrijednosti, što je donekle i protiv statuta tog Ministarstva. Da bi se ušlo u kategoriju 'književno vrijedne knjige' jedan od uvjeta je da pisac bude hrvatski državljanin. Tu, znači, naše Ministarstvo radi iznimku. Ne radi se o nekom velikom novcu, ali je vrlo važno u duhovnom smislu. Znači da ipak u Ministarstvu kulture valoriziraju književnost i stavljaju je ispred nekih formalnih stvari. Na temu države u ovom se konekstu nemamo kaj žaliti.
Žarko Paić: Godine 2005. Jovan Nikolaidis došao je u Pulu i započeo suradnju s danas pokojnim Albertom Goldsteinom, urednikom Antibarbarusa. Antologije Sinovi i Kćeri i sinovi sufinancirala je Nacionalna zajednica Crnogoraca u Hrvatskoj. Krenula je i edicija 'Zeleni svesci'. Smatram ovo jednim od oblika produktivne suradnje. Objavljene su knjige vrhunskih mladih pisaca i Zagreb je postao referentna točka razmjene. Sljedeće godine organiziramo okrugli stol s Crnogorcima i Slovencima na temu dobivanja sredstava iz europskih fondova, što smatram novim modelom nabave sredstava kojem ćemo se morati sve više okretati. Sredstva državne kulturne politike nisu dostatna.
Nikola Nikolaidis: Časopis Plima i Antibarbarus surađuju već niz godina. Slažem se s tim da su sredstva Ministarstava premala da bi se knjiga progurala na tržište. Više se radi o individualnom trudu nego o sistemskoj podršci. Što se Crne Gore tiče, nakon osamostaljenja jednostavno ima više novaca pa se može učiniti da se promijenila kulturna politika, ali zapravo nisu donesene nikakve odluke. Odlučuje se onom 'dolazi mi na vrata već 15 puta, pa da mu damo novac da prestane.'
Koliko hrvatska periodika prati crnogorsku književnu scenu? Koliko su Crnogorci predstavljeni u Hrvatskoj (osim Pule i ove Revije u Booksi)?
Nenad Popović: Književnost u Hrvatskoj ne igra nikakvu javnu ulogu. Dežulović i Ferić možda su poznati kolumnisti koje viđamo po novinama, ali njihove knjige nitko ne čita, ili ih čita vrlo mali broj ljudi. Kad smo objavili Christkind Borisa Dežulovića oko knjige se digla velika pompa, a u naredna dva mjeseca, nakon prvog vala, prodali smo 30 primjeraka. Nema iluzije - vrlo su mali novci u pitanju, a društvena uloga književnosti još je manja. Komunikacija postoji, kalendar događanja je intenzivan, ali ni Hrvatska ni Crna Gora nisu shvatile da bi kulturna politika trebala biti dio vanjske politike. Još trebamo shvatiti da je izvoz kulture vrlo važan. S jedne strane neizbježno je da stvari ostanu osobne - ipak se radi o jednom duhovnom, estetskom i umnom području koje kreiraju ljudi – a s druge, trebalo bi se sve malo i institucionalizirati jer nitko od nas nije vječan. Otišao je Goldstein, ni ja nemam baš 18 godina…
Žarko Paić: Države koje drže do sebe ulažu u sliku kulturne reprezentacije. Model kulturnih politika trebao bi počivati na iznimno jakim osobama. Što se Crne Gore tiče, njihova suvremena književnost je eksces – kod nas je Nikolaidis prepoznat i hvaljen, a u Crnoj Gori mu se sudi.
Nikola Nikolaidis: Težak je posao baviti se književnošću. Nema knjižara, kultura čitanja je na niskom nivou, u Crnoj Gori 40% populacije živi na rubu siromaštva pa kako bi marili za knjigu. Mnogo je veći i bolji prijem crnogorske književnosti van Crne Gore. Kod nas, Vijesti, Plima i Ars prate i trude se, ali još uvijek na jedan pseudoamaterski način. No, s obzirom na sve negativne aspekte funkcioniramo.
Recepcija objavljenih crnogorskih autora kod nas je bila i više nego dobra. Kako to objašnjavate?
Nenad Popović: Što se Nikolaidisa, Brkovića i Spahića tiče recepcija je bila iznimno dobra jer ih kritičari nisu čitali kao ljude iz Crne Gore. Knjige su objavljene bez posebnog isticanja da se radi o crnogorskim autorima. Da smo na njima naznačili 'Evo zanimljivih pojava iz Crne Gore' nitko ih ne bi pročitao. Nikome nije bilo bitno što se radnja događa u Crnoj Gori s obzirom da se radi o vrlo modernim i interesantnim tekstovima. Svojim knjigama ovi su pisci jednostavno otpuhnuli pučko-epsku crnogorsku tradiciju. Zapravo je zapanjujuće u kojoj su mjeri moderni. Zanimljivo je i gledati koji su im pisci referentni, Nikolaidisu na primjer Krleža. Za mene je Mimesis jedan hipermoderni krležijanski tekst.
Žarko Paić: Što se tiče naših izdanja ona nisu prošla jednako dobro i nisu bila tako primijećena kao knjige Nikolaidisa, Brkovića i Spahića. Pogotovo mi je žao zbog slabe recepcije Dragane Tripković.
Kakva je danas crnogorska književna scena? Kako biste je okarakterizirali?
Žarko Paić: U svakom slučaju, mlađa generacija cijepljena je protiv svih kulturalnih predrasuda.
Nenad Popović: Crnogorsku scenu po imenu i prezimenu čine:
- Izdavačko/knjižarski projekt Plima (tri muškarca iz obitelji Nikolaidis)
- Milorad Popović i suradnici iz časopisa Ars
- Kulturni forum Cetinje
- Dio te scene bio je i don Branko Sbutega iz Kotora
- Pojedini pisci
- Narodna biblioteka Crne Gore iz Podgorice s vrlo nekonzervativnim programom
- Knjižara Karver koju vodi glumica Varja Ðukić. Takvog centra kao što je ova knjižara u Zagrebu nema, niti će ga biti u sljedećih 50 godina.
A nama naši crnogorski gosti kažu da ih Booksa upravo neodoljivo podsjeća na tu knjižaru. Treba izdržati još 50 godina pa će nas valjda prihvatiti i domaći kulturnjaci. Ali to je tako, trava je uvijek zelenija u susjedovom dvorištu.
